Kako je danas najduža dionica ovog Camina, krećemo ranije oko 4.30 prva grupa i pola sata kasnije druga.
Opet se skuplja naša družba krijesnica s glavo-lampama. Camino u mraku je posebno iskustvo, i oni koji dobro poznaju rutu lako se zbune jer je pregled okolnog terena ograničen svjetlom lampe.
Nakon Sahagúna Camino se račva na dvije rute. Idemo ovom lijevom koja se pokazala bolja, gradovi za pauzu su bolje raspoređeni.
Ranom zorom za čas (vrlo figurativno govoreći) smo prošli 11km. I još jedno Camino pravilo se pokazalo točnim… uz priču brže prolaze kilometri i manje bole noge.
U drugom mjestu gdje stajemo na pauzu ima bar sa zanimljivim natpisom “sljedi svoje snove, oni znaju put”.
Put se nastavlja dalje… još uvijek smo na Meseti, ravnom dijelu. Usput hoda i Daniel, Španjolac iz Kalifornije kojo the na Caminu sa ženom.
Prolaze kilometri i približava se Relegios današnje odredište. Pri kraju ove dionice češće se nalazi hlad uz stazu. Čini se malo teže ako poznaješ dionicu i znaš otprilike koliko ima još.. jer u sjećanju su nekako uvijek kilometri kraći.
Prva skupina stiže u albergue gdje nas dočeka vlasnik koji izgleda kao prvi rođak Miše Kovača. Sve je super pripremljeno za cijelu družbu, čak i blagavaona. Polako se svi skupljaju ovisno kojom brzinom su ih noge nosile. Sad kad ima pravu kuhinju na raspolaganju, kuharica je nadmašila samu sebe… ručak je bio odličan.
Zasluženi popodnevni odmor pokvaren je bugovima koji su nam upali u program. Naime u jednoj sobi su nađene stjenice.. manje atraktivan dio Camino iskustva. Dio družbe premješten je u drugi albergue i kasnije nam se priključio uz vino tinto – univerzalan lijek za sve Camino probleme. Uz pjesmu i vino i gitaru (jednu ali vrijednu) zaključili smo i ovaj dan na Caminu.
Sutra je nešto kraći (lakši) dan.
I to je bio dan 3.
