Iz Tomara je malo zeznut izlaz, tj. slabo je označen. Krenija san oko 4 ure i navigacija se pokazala korisnom. Puste ulice kao i obično prije nego zaronim u mrkli mrak. Toliko je mračno da mi se pari da otišla baterija na glavo-lampadini … headlamp.
Staza vodi ispod ceste, uz rijeku priko brda pa kroz šumu u tihi gradić, pa u nešto glasniji gradić. Sa crkvi se na punu uru čuju zvona kako sviraju Ave Maria.
Malo šumske ceste, pa razni puti i stazice do novog mista dok ne naletin na dva kosača trave koji čiste draču uz cestu.
Nakon malog mosta ulazin u šumu eukaliptusa kojima bi se sta divit da staza ne nastavlja uzbrdo. Put izbija u duguljasto naselje paralelno s glavnom cestom. Tu san dobija prvi “Bom Caminho” kao odgovor na moj Bom Dia, od jedne tete šta radi u vrtlu isprid kuće.
Na cesti prema meni dolazi pas lutalica, ali s njima nema problema, svako ide svojin puten. Nešto dalje barba s bageron i dva pomoćnika, šta popravljaju zid uz cestu.
Barba s dva štapa koji pari ka na jutarnjoj fizikalnoj terapiji pita iden li u Santiago.
Opet suma, slabo označena strelicama, pa priko ceste pa uz cestu, pa desno pa prelazak na uske staze.
Iz prvog dvora za mnom istrče 3 pasa, skoro u savršenoj formaciji presretača. Opet je vrime za pregovore… sa dva san sa brzo dogovorija ali ovi treći je iša dodavat amandmane sve dok nisan zaša iza kantuna.
Okolo maslinici na sve strane, sve dok konačno ne ugledan prve kuće mista za današnje parkiranje. Konačno stiga u podne i za nagradu dobija cilu jednokrevetnu sobu samo za mene. Soba ima i ime John Brierley … po autoru najpopularnijeg Camino vodiča na engleskom. Ima mu i slika na zidu sa hospitalerom.
No nisan stiga prvi, pritekle su me dvi Englezice sta su kolabrirale nakon 15 km pa su nastavile auto stopom.
Malo po malo skupilo se više ekipe nego šta ima mista u albergue-u, a i u aneksu. Masu Talijana. Tu su Alessandra i Rafaela, Paolo, Simone i novi talijani … Nino sa ženom Rosanom. Nakon šta su završili hospitalero turu od dva tjedna na Francuskoj ruti krenuli su iz Fátime.
Ovi hospitalero Carlos je jedan od živopisnijih likova na Caminu. Ima ne jedan … ne dva … nego tri pečata a svaki mu je malo umjetničko djelo. Nema odma platit … prvo sidi, odmori … pa ceremonija pečatiranja … pa malo domaći porto star 12 godina … tek onda moš platit.
Noć se bliži a novi hodočasnici i dalje dolaze. Litvanka Ruta je sitna bjonda sta je danas učinila 40km iz Fátime. Nije išla po Caminu nego GPSon. Pa izgubljene Englezice, prije ove dvi šta se se izgubile u šumi eukaliptusa pa još par puta kasnije … tako da su stigle tek oko 19:30.
Ima i Englez, Alex koji je stvarno pravi hodočasnik, za svaku pohvalu. Naime nakon dana hodanja koji mu je počeja oko podne prvo je iša u crkvu ispovidit se pa tek onda u albergue.
Inače skoro svakome san instalira GPS file s rutom i pozicijama prenoćišta te Excel file s udaljenostima i popisom mista i albergue-a. Toliko san ljudi daklem usmjerija na pravi put da me Carlos hospitalero pita da jesan li svećenik. Ili je to mislija jer me vidija kako in puno propovidan … krenite ranije, ne pržite se na suncu … šaljite višak stvari pošton u Santiago, evo van GPS file, ne budite izgubljeni … itd itd
I to bijaše dan 9.
