U kratku mračnu noć krećen u 4:45. Slabo me slušaju jer su svi ostali još spavat. A jučer su mi Talijani pokazivali vremensku prognozu di piše 18 stupnjeva ujutro i 42 stupnja priko dana.
Put prolazi kroz par sela s uobičajenom vau-vau jutarnjom glazbom. Jedan je opet izletija iz svoga dvora direktno mi poželit dobro jutro, ma se brzo vratija nazad.
Put nastavlja kroz par sela … pa opet kroz šumu i ubrzo izlazin u Ainsao, malo veći gradić. Tu je inače sjeverno raskrižje puteva za Fatimu. Okoliš je čisti deja vu Dalmatinske zagore … pojate, maslinici, suhozidi.
Oko 11h san stiga u Alvorge, nakon kratke pauze plan je bija nastavit 6 km do Rabancala. No plan je totalmente krahira nakon samo jedne greške … sija san. A kako san sija teško se bilo dignit … a kamoli još nastavit odat. Tako da me vlasnik bara lako nagovorija da ostanen u crkvenom albergeu ovdi.
Lipo mi je čovik nacrta di je crkva i di je albergue i pa mi je da ključ. Eto crkve… no dok san do nje doša već san zaboravija šta mi je čovik nacrta. Probajen sva vrata … ključ ne otvara nijedna. Srića naletija je drugi čovik koji mi lipo pokazuje di je albergue… a gle … ima i znak.
U albergue-u mater i sin koji su zaduženi za čišćenje. Imaju uvježbanu shemu i brzo su gotovi.
Oko dva stižu Nino i Rosana, Jorge i Ruta. Nakon šta san ubija malo oko, zaletija san se nazad do bara na ručak. Tamo su već Jorge i Ruta. U albergue-u nema klime i nema nešto bave ali kad izađeš vanka sparina je nesnosna, ka da si zakoračija u pećnicu.
Stvarno ne razumin ove šta odaju po najvećen zvizdanu.
I to bijaše dan 10.