Nakon brzinskog doručka opet je vrime za put pod noge. Na izlasku iz grada prvi putokaz za St Jean Pied de Port, misto di je počela moja Camino priča prije 4 godine. Tamo san tek preksutra ali svejedno nije mi mrsko vidit da se približavan.
Sljedi dalje jedno… pa drugo misto sa moston i lipon malon crkvicon. Pa onda u šumu uzbrdo. Šumska staza je skliska i blatnjava kao i većina na ruti dosad.
Kako san izaša iz šume naletija san na stado ovaca koje se cilo odjednom primistilo na desnu stranu pašnjaka. Ovce se skupile jedna uz drugu, a dva mlađahna ovna počela su se tuć glavon o glavu. Toliko su odjekivali udarci da je mene skoro zabolilo.
Ove GR oznake vode me okolo, dalje od današnjeg odredišta, pa san odlučija prisić na glavnu rutu priko šume. Malo uzbrdo pa uz pašnjake i par kapija i eto me na glavnoj ruti.
Sljedi uzbrdica, pa put uz planinu, sa prilično atraktivnim pogledom na dolinu ispod, sa raštrkanim imanjima i pašnjacima.
Planina je malo visočija, pa je počelo i lagano pušikati. Taman za zakopčat jaketu.
Na sljedećem proplanku naletin na Christopha i Élisabeth kako side na travi i odmaraju. Nije me tribalo nagovarat da in se pridružin.
Nakon odmora, staza dalje vodi strmo nizbrdo uz sve užu stazu. Jedan krivi korak i gravitacija čini svoje… a ima se šta kotrljat do podnožja planine. Nema druge nego vrlo oprezno naprid i pripomoći se štapima.
Uspijevan nekako doći do doli, gravitaciji usprkos. Put dalje nastavlja uz potočić (opet nema zeke) i opet uz dosta blata.
Pa se polako pojavljuju seoske kuće… pa cesta… pa restoran pa crkva pa evo i prenoćišta za danas. Shema je seoskog smještaja i opet me tokala cila soba samo za mene.
Tu nam se pridružija jedan francuski hodočasnik kojen san zaboravija ime. Krenija je od Seville priko Via de la Plata pa na Camino Frances unazad prema Montpellieru.
Kako je restoran otvoren otišli smo skupa na večeru. Pitaju me Francuzi “najbolja na svijetu gastronomija gdje je”… ka da san ogledalce iz bajke o Snjeguljici. Doduše šta je, je… ova večera je bila dobra, neka krem juha sa par feta jabuke, pa piletina sa zanimljivim umakom i na kraju pièce de résistance, neki krem désert s komadima voća.
Inače zanimljivo je kako se lako zaboravi na težak uspon, zeznuti spust, da su bolile noge (i bole još uvik) na ukočene mišiće… itd. Dovoljno se malo okripit, bez obzira na to koliko si izmoren i opterećen.
I to je bio dan 5.
