Ovo jutro izlazimo iz mista priko malog mosta pa nastavljamo uzbrdo za pošteno razbuđivanje. Nakon šumske uzbrdice ekipa je pošteno raspallila ritam.
Usput malo farmi s domaćim miomirisom “l’eau de krava”. Kako nas ima dosta složila se lipa kolona peregrinosa. Prvi kafić je ka blizu pa smo produžili do drugog. Koji je naravno zatvoren … još je rano. No zato je iza idućeg kantuna naš bus s doručkom.
Kad smo se malo okripili nastavljamo dalje, malo uzbrdo.
Nakon nekog vrimena malo san priteka grupu. Dobro mi ide ritam. Kraj idućeg kafića iša san skrenit livo od staze, malo bolje vezat cipele. Kako san skrenija tako odma cila grupa skreće za mnom. Prate me u stopu.
Idući dio je onako laganini cestom. Tu negdi naletimo na lika koji si je tetovira Camino strelice straga na potkoljenice. Lik hoda s majkom koja ima priko 70 godina.
Posli idućeg odmorišta je mala kapelica di jedan sljepi barba dili pečate. Posebno je bio dirljiv susret s našom sljepom hodočasnicom Marinom koja gazi kilometre bolje nego ja. Marini je dosta da nekog drži za ruku i da joj tako određuje smjer. Tako je jedan dio vodio Antonio, “on nije gleda di idemo, ja ne vidin, pa smo se izgubili” govori Marina.
Put nastavlja dalje lagano kroz mala sela, pa uz kafić sa metalnim skulpturama mrava. Redaju se kilometri … nekako mi je u sjećanju bliže odredište nego se u praksi pokazuje.
Konačno … stigli … odmorili …ručali.
Popodne smo otišli na misu, dobro popunjena crkva. Svećenik na početku pozdravlja sve da bi odjednom progovorija hrvatski … “dobrodošli dragi hodočasnici” (sa teškim španjolskim naglaskom) … baš nas je lipo iznenadija.
