Skupljamo se ujutro isprid alberguea. Malo gori, pa malo desno … pa opet malo gori pa doli.
Pa malo prolazak vlaka za jutarnje razbuđivanje. Idemo staron ruton kraj pruge kroz Belorado.
Sve do busa prolazimo kroz šumsko zelenilo Galicije. A bus nas čeka nakon cca 6 km na pauzi za doručak.
Nastavak Puta ide opet kroz šumu. Redaju se mala mista. Opet naletimo na neki bar i opet retoričko pitanje “oćemo li stat odmorit”… naravno da oćemo.
Cilo vrime kiša nešto oće / neće … zasad neće. Nakon kraće ćakule sa grupon Amerikanaca naletimo na marker koji označava zadnjih 100 km do Santiago de Compostele.
Još koji kilometri pa fantazija od donativo dvorišta. Toliki izbor kvalitetne spize za marendu nema ni u hotelu sa pet zvjezdica.
Nakon dobre marende kiša je odlučila ka da ipak oće … da bi se relativno brzo pridomislila.
Iza iduće okuke naletimo na Anu i Marija koji su otkrili misto sa odličnim kupinama.
Sad je već krenija konkretni pljusak. Malo “walking in the rain” dok nismo došli do novog bara koji nam je poslužija ka sklonište. Kako smo sili tako je i izašlo sunce.
Eto nas skoro na uzvisini poviše Portomarina. Ovi put spuštamo se doli s desne strane. Tu su Tomislav i Marija izveli jedinstveni oblik deformacije štapova za hodanje, pozirajući za fotku u pozi “skok sa štapovima”.
Eto nas u Portomarinu i albergueu di nas čekaju ranjenici koji su došli busom. U mistu je neka fešta od hobotnica. Hobotnica – pulpo galego je lokalni specijalitet.
Nakon tuširanja i odmora zapustija san se u misto di san naletija na tri naše zalutale hodočasnice koje su zaobišle albergue i produžile dalje .. kad san ih izveja na pravi put produžija san dalje na ručak.
Bus nan je parkiran iza alberguea, a taman isprid našeg, parkiran je bus iz Alcaide (misto u Španjolskoj). Vidiš li ti da je ovdje i Al Quaeda … govori mi Josip, naš dežurni zabavljač svake vrste. Ma nemoj mi okolo širit uznemirujuće glasine, neko bi te moga i ozbiljno shvatit .. govorin mu ja. “Pa ja san ozbiljno zabrinut za sviju sigurnost – govori mrtav ladan Josip dok vozači umiru od smija.
Večera je dogovorena u susjednom .. vrlo finom .. restoranu. Fin restoran a fina je bila i večera.
Posli večere opet smo išli glumit ulične svirače i pivače. Ovi put ka pojačanje španjolskom gitaristi kojen smo pomogli zaradit koji euro.
