Izlazin na relativno prazne ulice Leona. Ekipa s partya se vraća doma all nema razbijenih boca ka u Burgosu.
Iša san prečicom pa san u mraku izgubija žute strelice. Opet san ih naša kod Paradora. Nekad je Parador bio bolnica i konačište za sirotinjske peregrinose. Danas je hotel s pet zvjezdica. U naklonu tradiciji i danas nude neke posebne uvjete za hodočasnike.
Isprid Paradora u Léonu kip je hodočasnika. Naslonija se na stup s križem, skinija sandale i odmara. Idealna poza.
Dvi Korejanke traže (i nalaze) žute strelice. Malo posli naletin na Huberta, Francuza s kojin se zadržan u dužoj ćakuli. Tj. on govori a ja slušan i povremeno klimnen glavon pa čovjek misli da znan govorit francuski. Lako li je upravljat percepcijama. Hubert je penzioner koji želi uživat u životu i koji je pravi Francuz. Francuska spiza mu je najbolja na svitu (vino također). Original Camino ruta ide iz sredine Francuske, Le Puy Velay…. itd.
Na križanju staza nakon Virgen del Camino iden desno. Je staza uz cestu ali je kraća cilih 2 km… ogromna razlika. Dalje se nižu manja mista kroz koja prolazi cesta i Camino ruta.
Sunce je počelo pržit, a ka samo je 20tak °C pa nije prevruće…tek malo sunce. No itekako se osjeti.
Opet me pretiče Holandanka od 66 godina šta je krenula iz Le Puya (misec dana hoda do St Jeana). Inače najstariji lik kojeg smo vidili na Caminu ima 83 godine. A prije par tjedana je po portalima bila priča o Slovencu koji je slijep i koji je sa pason vodičen proša Camino u 21 dan. Jednog slijepca koji hoda sa suprugom smo vidili i mi. Ako razmišljate “mogu li ja na Camino” možda vam ovi primjeri posluže kao inspiracija.
Nakon jednog od mista koje ostavljan iza sebe naletin na fuente de Camino. Fontanica taman kraj klupice u šumi, idealna za hlađenje nogu.
Osvježen nastavljan dalje ravnon ceston do grada. Kojeg grada? Da li je to možda odredište za danas…. naravno da nije. Na ulazu u misto jedna peregrinosica hoda s pason. Ništa čudno da joj i pas ne nosi svoj ruksak… shema ka bisage.
Put se nastavlja malo kroz šumu pa opet manje više drito uz cestu. Konačno eto i Hospital de Obrigo. Misto je poznato po spektakularnom mostu.
Stižen u obiteljski albergue ka i većina ovih manjih privatnih na Caminu. Uskoro stiže i Šica koji je još na terapiji oporavka. Ostali su još zapeli u bespućima Camina jer su iz Leona krenuli relativno kasno.
Nakon tuširanja i oporavka počinje potraga za hranom… ah ti šarmantni običaji o serviranju hrane. Nekako san uspija nać bar s nekon improvizacijon.
Stiže prvo Brane pa onda Dach i Foto Štiva kojima je Šica pripremija hladno veliko pivo. Autentičan momenat za reklamu za pivo.
I to je bio dan 28.
