Dok se ostali polako spremaju, izlazin vanka i nastavljan poznatom ruton prema Leonu.
U Mansilla de Mulas stajen na doručku pa se posli pridružujem Brani i Foto Štivi u susjednom kafiću u kojem na dočekuje deja vu. Isti rođak Miše Kovača od jučer.
Nastavljamo dalje… do idućeg kafića za pauzu. Tu su već dvi Kanađanke, Kata iz Mađarske, državna službenica za plaću i dramska glumica za gušt. Malo kasnije stižu i dva lika iz Londona, taman sa audicije za članove ZZ Top benda (duge špicaste bile brade).
Uspijevan držat korak s Branom samo zato šta ćakulamo cilo vrime. Dok hodaš i pričaš, teže je mislit kako te bole noge.
Na ulazu u Leon zatvoren je mostić priko ceste, a zaobilaznica vodi okolokole dok ne dođemo do predgrađa Leóna.
Kad smo došli u León u prvom kafiću radimo pauzu za konačni zalet.
Jučer smo zvali sve privatne albergue u Léonu sa ukupno 320 postelja. Svi su zauzeti. Jedina opcija se doimlje crkveni albergue sestara benediktinki koji ima priko 100 kreveta ali samo prima one koji se osobno pojave.
Gorenavedenom unatoč, u prvom hostelu usput stajemo pitat ima li možda mista… nema. U drugon albergueu nisan ni mislija stat i pitat, ali Brane me ipak nagovorija. I dobro je napravija jer u ovom ima mista za svih nas.
Super soba s 8 kreveta, vlastitim wc om i tušen… i još je Wifi turbo brz. Ma odlično.
Nakon standardnog drila uputimo se prema centru. Naletimo na Katu iz Mađarske i Alexa iz Australije koji nam preporuči pivnicu s dobrim burgerima (i stvarno su bili dobri).
Posli idemo u obilazak katedrale koji se plaća 6 eura ali se isplati. Katedrala je impresivna.. to san napisa i prošli put. No ovi put zaslužuje malo širu priču. Gradnja je počela 1205. a u potpunosti je otvorena 1302. Shema s gotičkim stilom gradnje je šta se konstrukcija koristi špicaste lukove umisto debelih zidova i masivnih stupova romaničkog stila. Uglavnom gotička shema omogućuje visočije zgrade s puno prozora koji su ovdi iskorišteni za vitraže. Cili dojam je impresivan… i to danas, nekom ko ima internet, televiziju u HD rezoluciji, i ko je ima prilike vidit veličanstvene građevine Europe i svita. Kako li je tek to izgledalo prosječnom vjerniku iz 1302. koji nit je zna čitat, nit se cili život maka više od 20tak km od rodnog mista. Vjerojatno kao predvorje raja.
Posli katedrale idemo na misu u kapelicu sa strane di nan se pridruži ostatak družbe.
Šica triba doktora, malo mu se upalilo oko većeg žulja, pa iden s njim i Foto Štivom za prevodit. U domu zdravlja primaju one EU zdravstvene kartice i upute nas da čekamo red…. koji i nije baš mali. No većina je u grupicama pa to ide brzo. Pitanje večeri je “ko je zadnji”… kako ko novi dođe samo to pita da zna kad dolazi na red. Kad smo došli na red doktoru je tribalo dvi milisekunde da postavi dijagnozu i prosljedi nas na ambulantu do. Lipo je onda napisa mali hodogram terapije ako bude opet problema. Sestre u ambulanti su Šicu lipo sredile i previle pa je skoro kao nov.
Idemo nazad pridružit se ostatku družbe koji je na pivu (koliko god to iznenađujuće bilo). Idemo taxijem… iz medicinskih razloga naravno jer nam je Šica friško previjen. Btw (iliti usput budi rečeno) šta je auto brzo prijevozno sredstvo. Masu brže nego cipelcug (pješke za dalmatinske čitatelje)
Družbu nalazimo u pivnici sa Andresom i Danielom. Malo se družilo, malo se pivalo, malo se degustiralo španjolske proizvode na bazi hmelja… i tako to.
I to je bio dan 27.
