Jutros nam je malo raniji polazak jer danas imamo malo više kilometara. Za početak jedno brdo za pošteno ispustit dušu. Na vrhu brda osim pogleda s visine u zoru, dočeka nas i povjetarac.
S uzvišenog platoa lagano se spuštamo nizbrdo. S uzvisine puca pogled na široka polja … dikod koja parcela suncokreta.
Prije dijela uz cestu mala piknik zona di smo naletili opet na naše Poljake. Dobar su primjer izreke “što me ne uništi čini me jačim”. Nakon šta su se pošteno izmučili sad su malo mršaviji i u boljoj kondiciji.
Nastavljamo dalje do alberguea St. Nicolas koji vodi talijanska udruga. Albergue je usrid ničeg, ni ovdi nema struje. No ima poseban običaj .. peru noge hodočasnicima prije večere.
Nakon mosta ulazimo u novu provinciju. Eto smo već prošli 12 km, još malo do idućeg mista s barom za pauzu.
Nakon pauze nastavljamo dalje. Pošteno je zapržilo sunce. Široka staza … nema hlada … uz doping od pisme i ovo je lakše izdržat.
Sljedeće misto ima bar na kraju mista. Tamo san na prvon Caminu popustija iskušenju. Sta san kratko na pauzu i posli nisan više tija dalje. Ovi put smo stali na kraću pauzu i uspija san produžit dalje.
Ruta nastavlja uz kanal. Uglavnom nigdi nikoga dok nismo naletili na grupu dice. Dio ih hoda uz kanal a dio je na brodu. Ovi a broda nam mašu pa mašemo i mi njima. Viču neki Buen Camino prvo utiho pa onda su uspili uhvatit uglas BUEN CAMINO … onako glasno sinkronizirano.
Prije Fromiste malo odmora u hladu. Ulazimo u misto u kojen ciljamo na municipal albergue. Vanka sunce i dalje prži pa smo sklonili u albergue.
Danas je fešta sv Jakova pa smo u crkvi dobili poseban poklon. Ne teži puno (bitan uvjet dobrog poklona na Caminu) … mala papirnata žuta strelica … za stalno pokazivanje pravoga smjera.