Pomalo krećemo ujutro … nema puno danas. A danas naša ekipa dobija značajno pojačanje … sa 4 na 44. Naime danas nam stiže veći dio grupe busom iz Hrvatske. Stižu popodne u Carrion do kojeg tek imamo doć.
Malo prije nas kreće španjolska familija, mater, otac, baka i dvoje male dice.
Prolaze prvi kilometri. Ovako kad stoji napisano pari da je nekako kratko trajalo. Vrlo varljiv dojam. Ovo kad se prolaze kilometri uvik traje najduže.
U idućem mistu prva kava sa dosta ekipe koju sno viđali zadnjih dana. Tu je Talijan koji je počeja hodat od doma, iz Riminija. Tu je i Amerikanac Jacob s brojem cipela 49. U Pamploni su mu se razbile cipele, pa je iša u Madrid tražit nove, nije ih naša pa ih je na kraju naručija online i nastavija Camino u Burgosu.
Na izlasku iz mista Camino se račva na dva dila. Ovdi slijedimo Thompsonove upute na križanju staze. Bome smo dobar uhvatili ritam i gazimo kilometre ka pruski grenadiri.
Novo misto i novi kafić uz piknik zonu. Štos je kad staneš na pauzu, da te ne uljuljkaja činjenica da sidiš i da je to lipo, pa ne ostaneš previše, da se ne ohlade mišići jer onda je teže nastavit. A nastavit se mora, uvik naprid.
Sljedi manja zbunjoza sa strelicama, koje sad pokazuju livo a čini mi se da san prije iša pravo uz rijeku. No ok, ajmo po strelicama koje vode u novo misto. Ipak se radi o novoj ruti, do idućeg gradića došli smo sljedeći cestu. Usput smo prošli Korejanku Son. Sad se malo oporavila, nekidan je totalno kolabirala.
A je nan ide hodni ritam, kilometre gazimo i jače od pruskih grenadira. Skoro stižemo i u zadnji grad prije Carriona na zadnju pauzu. Tu je i ona španjolska familja od jutros. Viče in mala (ima oko 5-6 godina) ..”ajde idemo, još samo 6 km” … je dica imaju energije.
Na putu za Carrion ćakulamo malo sa Španjolcen. On Camino odrađuje u tri godine, dio po dio, iduće godine planira zadnju dionicu do Santiaga.
Eto nas skoro i u Carrionu …. čarobno misto. A glavni razlog za čaroliju su časne iz Alberguea Santa Maria.
Kako nam danas dolazi cila grupa ne idemo kod časnih, nego u smještaj koji se moga rezervirat. A kakav je to smještaj, prefin za nas peregrinose … no na luksuz se uvik lako (i brzo) naviknut. Malokrevevetne sobe s jednokatnin krevetima …svaka sa svojin banjen … kakav ekstra luksuz
Nakon standardnog drila idemo malo u specijalizirani shopping, obnovit neke potrošne zalihe kao i dio opreme koju smo usput izgubili.
Tu smo naletili na Anđelu koja je bila s nama na vlaku iz Toulousea, samo šta je ona krenula hodati iz Lurda i ovdi nas je sustigla.
S obzirom da nan danas dolazi i autobus prilika je za rješavanje viška kila. Svakome tko me pita za savjet stalno tupin kako triba nosit šta manje težine … a opet san uspija skupit i više od kila opreme koje mi ne triba.
Popodne je vrime za Camino reunion kod časnih. Prvo predstavljanje, kako se zoveš, odakle si i zašto si na Caminu (ako želiš podijelit) pa onda svako piva pisme iz svoje zemlje uz glazbenu pratnju časnih. Ovaj opis zvuči presuhoparno i ne dočarava cilu čaroliju susreta. Tu su nam naši Poljaci Asha i Mateus, Son Korejanka, tri sestre iz Belgije šta lipo pivaju. Tu su i dvoje dice Alberto i Carmen iz Seville. Nisu na Caminu nego na odmoru kod rodbine ali vole slušat pisme. I imali su šta slušat … standardno dobre sestre iz Belgije, vrlo neloši Poljaci i Rusi, te Jacob koji je bacija country pismu koju je sam sklada … a nismo ni mi bili za bacit.
Kad je završiilo, iden gledat di su naši. Iden prema dogovorenom mistu i taman ugledan bus na kružnom toku. Eto nam cile ekipe. Asti miša koliko nas je … koja razlika sa 4 na 44 … kako su izašli iz autobusa tako su me skoro utopili u moru pozdrava, emocija i uzbuđenja novih peregrinosa.
Skoro počinje misa pa ih upućujen prema crkvi. Zauzeli smo skoro cilu crkvu. Dok traje misa gledan malo okolo … asti miša koliko nas je.
Nakon mise sljedi drugi dio čarolije u Carrionu, blagoslov hodočasnika. Prvo svećenik zove sve peregrinose isprid oltar pa onda pita … ima li koga iz … i dalje nabraja zemlje po kontinentima. Velika gužva, proziva svećenik … a malo ih diže ruke … proziva on i dalje i opet slab odaziv …. “Italija ima li koga” … (niko ne diže ruku) … “Njemačka, ima li koji Njemac (opet niko ne reagira) … (sad je svećenik već debelo zbunjen, a i svi drugi su u iščekivanju) … ESlovenia (opet niko). A kad je dospija reć “Croacia” gomila naših diže ruke … totalno smo šokirali bidnog svećenika tako da je uzmaka par koraka a svi u crkvi su prasnuli u smij. Pribra se malo svećenik pa komentira “ah da, to je ta katolička Hrvatska.” (Posli se sitija i lanjske grupe)
Nakon šta smo se tako na … upečatljiv… način predstavili, sljedi mala kateheza pa pojedinačni blagoslov s polaganjem ruku. Nakon blagoslova svako dobije malu papirnatu zvjezdicu … kao podsjetnik da u najmračnijoj noći samo triba dobro pogledat gori, da bi se podsjetija da uvik nešto svitli.
Završetak ceremonije je molitva Gospi uz Salve Regina. Počeja ja pivat onako sotto voce (inače bi nadglasa previše lokalce) kad iza mene odjekne pisma ka da si upalija par stereo zvučnika. Zaboravija san da je sad stiglo značajno pojačanje naših koji baš znaju pivat … i tekst znaju bolje od mene. Kad je ta pisma završiila, odjeknula je “Rajska Djevo” … al ono … baš odjeknula … surround sound all around.
Asti miša koliko nas je.
