Izlazin iz hostela i ovi put nisan zaboravija vratit ključ … možda zato sta je 5 eura depozit za ključ. Probijan se sitnin uličicama do Avenida Boavista (avenija lip pogled).
Usput prolazin kraj parka sa još jednin spomenikon poluotočnom ratu. Veliki stup, na vrhu kojeg je skulptura lava (Britanija) kako proždire orla (napoleonska Francuska).
A baš zanimljivo kako je Napoleon agresor Portugalcima a nama je bija benevolentni despot… gradija ceste, izda prve novine na hrvatskom … i ulicu usrid Splita smo nazvali po Napoleonovon maršalu Marmontu.
Porto je dosta razbuđeni grad rano ujutro, šta od ekipe šta se vraća s noćnog provoda, šta od ekipe šta ide na posa.
Dok prolazin Avenijom Boavista koja ide drito prema moru … naletin na dio s buticima i bankama. A tamo u svakom portunu beskućnici … svaki u svon kantunu … sa malo kartušine za izolaciju zamotani u deke.
Jutros je malo frisko, na reklami za apoteku piše 14 stupnjeva.
Eto konačno i more, naime tako Portugalci zovu ocean … ka nešto u stilu “jezerce”. Na moru me dočeka pisma galebova za dobro jutro. Iša san ih naučit Olivera ali ne znan ga na portugalski.
Plaže su velike i pješčane … nisu dosadne ka na istočnoj obali Italije. Svako malo obala zavija okukama i ima nešto sitno grebena.
Prolazin kroz prvo misto di je sinoć očito bila fešta. Galebovi su navalili na ostatke fešte. Ima ih toliko da mi se pari da san zaluta u film “Ptice”.
Inače na ulazu u misto nalazi se mala otvorena kapelica. Prema info ploči sa strane tu je 3.5. 124 AD more izbacilo sliku dobrog Isusa.
Nešto kasnije naletin na Engleskinje koje su u Portu dobile pojačanje od prijatelja i rodbine koji su in se pridružili na Caminu … Claire, Linda, Annie, Joe i Amber.
U novon mistu sprema se fešta. Uređene sve su barke i brodovi s ove rive, čak i negdje zvona zvone, a vjerojatno i skidaju ljudi kape. Na ulicama rade neke posebne ukrasne staze. Konobe spremaju gradele, neki su već bacili i ribu peć.
Nastavljan dalje do mista di mi je albergue za danas. Dok gledan info ploču viču penzioneri sa zidića iza mene … “ej Croato, di si se zaputija”. Penzioneri nisu Portugalski Sherloci nego su sinjali hrvatsku zastavu šta mi je zašivena straga na ruksaku. Objasnija san in da iden za Santiago pa su mi zaželili “Bom vijae”.
Dolazin u muito lip albergue, kreveti su jednokatni i ima mista komodno. Kasnije dolazi ekipa Brazilki s Talijanom, Jorge i Belgijanka Mathilde te Luksemburžanka. Odlučili smo kuvat, ja san iskombinira ministru s tunom, Brazilke puretinu s rizon a Jorge je nabavija desert.
Kako Mathilde nosi neku mini gitaru posli smo složili i mini koncert.. Hallelujah i House of the rising sun … tribat će nan malo vježbe za uštimat se.
I to bijaše dan 18.
