Izlazin iz uspavanog grada dok me promatraju uspavani neboderi. Za razliku od ostalih, ovi grad je cili u modernističkom stilu.
Na izlazu … usrid ceste … spomenik poluotočnom ratu. To je bilo ono kad je Napoleon posla svoje maršale da osvoje Španjolsku i Portugal. Uključujući i nama poznatog … maršala Marmota, vojvodu od Dubrovnika. Nije ih baš išlo, Wellington se pokaza boljim vojskovođom. U prvom svjetskom ratu Portugal je sudjelova zadnje dvi godine a drugi svjetski je skroz propustija … tako da in oni poluotočni ispada zadnji žestoki rat.
Prolazin kroz predgrađa di se izmjenju nove, lipo uređene kuće sa onima koje su zapuštene ili skroz ruvinane. Masu plakata “vende “(prodaje se).
Tu su i ona tipična galicijska spremišta za žito, kukuruz i ostalo šta je tribalo čuvat da ne izidu miši i druge beštije.
Dio puta prolazi starom Rimskom cestom koja je u prilično dobrom stanju… neka je ima skoro dvi iljade godina. Ide lipo drito iz blage zavoje.
Često naletin na poštanske sandučiće koji su u obliku malih kućica. Masu kuća ima i mini kapelice u zidu ka i kolaž od keramičkih pločica … obično sa motivima Gospe Fatimske i Sv. Ante.
Put prolazi kroz Rua de Alegria … pari mi se da to znači ulica sreće … zanimljiv koncept imenovanja ulica.
Uskoro stižen do zidina samostana, znači tu je blizu i albergue … i je … samo nema nikoga. Sija san u obližnji kafić malo sačekat. Za uru dvi san iša gledat opet, taman stigli Nino i Rosana … našli su susida koji in je otvorija.
Polako se skuplja ekipa. Kako nema restorana blizu Jorge je napravija tortilju a Rosana manistru. Oboje odlični kuvari.
Ćakulan malo s Ninon i Rosanom kako je to bit hospitalero. Kako stalno fali dobrovoljaca pari mi se zanimljiva ideja za probat tjedan ili dva … ka šta je reka jedan hospitalero … prije san ja putova po svitu, a sad svit dolazi meni.
U samostanu ima misa pa iskoristin priliku za napraviti prije malo đir po crkvi … pari mi se da je svako svoje svece izrađiva po lokalnim fizionomijama autora.
I to bijaše dan 16.
