Rano jutro nas je dočekalo spremne za polazak, kao i uvijek. Danas nema puno kilometara do odredišta ali svejedno želimo izbjeći vrući dio dana. Dok se skupljamo ispred alberguea naletimo na zbunjene Talijane koji su se zaputili u krivom smjeru. Nakon što smo ih izveli na pravi Put krećemo i mi.
Vani je naravno mrkli mrak i sad dobro gledamo svako raskrižje da ne bi opet nekom stranputicom. No ovdje su sva križanja bolje označena.
Put nastavlja uzbrdo pa kroz šumu. Ambijent je idealan za Josipu Lisac, magla je stvarno svugdje oko nas. Prije šumske nizbrdice opet mala zbunjoza sa strelicama koje vode okolnim putem.
Usput malo pričamo s američkim hodočasnikom, Joe je medicinski brat iz Michigana.U idućem donativo dvorištu je i grupa bogoslova iz društva Pia X. Po izlasku iz tog sela pojavi se i dio družbe koji je inače predvodnica. Krenuli su onim okolnim putem od maloprije, koji se ispostavilo kao duži. Nastavljamo dalje kroz mala sela … pa pašnjake sve do prilaza Sarriji.
Na ulazu u grad pa da pitanje “Treba li kroz stepenice” … koje idu strmo uzbrdo, nažalost odgovor je da. Naš današnji albergue smješten je u dražesnoj maloj zgradi. Nakon ručka i popodnevnog odmora koji se većini pokazao potreban našli smo se na maloj katehezi. Radovan joj je osmislio u obliku pitanja za razmatranje. Tijekom kateheze zabilježen je i legendaran odgovor na pitanje “ što vas na Caminu čudi” a glasi “mene čudi kako mi nitko ovdje ne ide na živce”.
I ovdje je večernja misa u obližnjoj crkvi dupkom puna hodočasnika.
i to je manje-više bio dan 12.