Sinoć je hospitalero objavija politiku otvaranja vrata tek u šest. No oko pet je vec pocelo šuškanje kesa i ruksaka pa san se diga nešto ranije od planiranog i opet naša otvorena vrata.
Englezice su se sve razbudile ali za spremanje in triba malo vise vrimena tako da san uspija prvi izac vanka.
Zacas me eto do mosta s kojeg puca prvi pogled na Španjolsku, s druge strane rijeke. Jutros cu je cili dan gledat s live strane jer staza vodi u rijecnu šetnicu s portugalske strane.
U prvon mistu uz cestu zanimljiva zgrada s tornjem, pari ka neki vidikovac. Put uskoro izbija na uređenu rijecnu šetnicu. Po rijeci jutarnja magla a uz rijeku rijetki joggeri i biciklisti.
Šetnica nije skroz sagrađena, ima jedan dio poljskog puta. Jutarnja rosa dobro je natopila travu i očistila mi cipele od jučerašnjeg blata.
Riječna šetnica vodi kroz okolna mista, male lučice s privezanim brodovima, piknik zone, parkove i igrališta. Sve dok među stablima ne pukne prvi pogled na Valencu u daljini … zadnji grad u Portugalu na Camino ruti.
Nakon pet-šest km eto me u Valenci. Bliže grada masa strelica … sve se žute. U predgrađu isprid mene jedna peregrinosica … masivan ruksak, a vriću za spavanje … barenko od kila … nosi u ruci.
Ne kuži baš čitat strelice pa je krivo skrenula, i nju san vratija na pravi put. Taman na izlazu iz grada dvoje Španjolaca misle se di je albergue, odma je doša lokalni barba pokazat in smjer .. govori i meni da je albergue livo … znan, ali most za Španjolsku je desno.
Prije mosta na brdu livo od ceste masivna tvrđava … ali stvarno masivna … pari mi se ka da se prostire na po Marjana. Izgleda da susjedski odnosi nisu uvik bili bajni.
Eto me do mosta … Tchau Portugal, nema više obrigado, bon dia, bom Caminho i pastel de nata. Lipa zemlja Portugal … gostoljubiv svit. Hola Espana … triba se sad prišaltat na gracias, buenos dias, buen Camino i cafe con leche.
Na ulazu u Španjolsku izblidila tabla Espana sa žutin zvjezdicama i masu Camino oznaka. Ovo je inače provincija Galicija koja je cila u Camino điru.
Jos malo cestom do Tuija pa lagano uzbrdo okolokole do katedrale. Iza katedrale prvo policija pa biblioteka pa albergue.
Inače masu blogera kao i ekipe koja je brža od mene javljaju kako od Tuija počinje gužva i da zna bit problem nać slobodan krevet. Naime Tui je polazna točka s južne strane Santiaga koja predstavlja rutu od minimalnih 100 km za dobit Compostellu. I tako … od te puste gužve … u albergue san stiga prvi. Ponovna Camino demonstracija ispraznosti i niškoristi koncepta brige kao takve.
Istina ima gužve i zna bit teško nać krevet … ako stigneš posli 16-17h. No do podne – jedan u pravilu problema nema.
Tui je bas grad za peregrinose … svugdi Camino dućani i suvenirnice, a svaki restoran ima menu peregrino. Mada stalno sebi ponavljan kako se triba sad prisaltat s portugalskog na španjolski … pobigne mi par puta obrigado umisto gracias.
U eko baru/ dućanu Camino opreme proba san ono šta zovu energetskom bombom… tost s Nutellon i bananama. Tu san naletija i na Gretu Dankinju … satra je Camino iako ima iskustva s planinarenjen u Norveškoj. Problem su joj cipele, pa san joj reka da kupi sandale za hodanje i obuče hiking čarape s njima.
Kasnije popodne stvori se gužva u albergue-u. Uglavnom Njemci i Talijani. Zaćakulan se malo s Greton Dankinjon, Ermau-om iz Barcelone i Ithar-om iz Minkena. Pokazujen Itharu GPS file sa Camino rutom pa mi kaze “znaš ima na njemačkom jedna rič za tipove ka šta si ti … Schtreber” … znan, ista je i na hrvatskom… “ali kako san i ja schtreber, daj mi pošalji file”
Među Njemcima su i mater i kćer, kćer je fizioterapeut pa mater na kraju svakog dana temeljito izmasira. To se zove mudro usmjeravanje ditetove karijere.
I to je bija dan 22.
