Iskradamo se tiho iz alberguea u mračnu noć (a kakva bi druga bila) za rani polazak iz Puente de la Reine. Toliko je vruće da je voda iz špine i fontane skroz mlaka. Prolazimo kroz puste ulice grada, priko mosta pa nastavljamo Camino.
U mraku smo dobili i prvu priliku za upaliti čeone lampadine što su sa osobitim zadovoljstvom pozdravili okolni komarci i raznorazni drugi insekti. Srićom, skoro sviće zora, pa počinje svitli sunce. Taman kod jedne kratke ali konkretne uzbrdice.
Posli uzbrdice malo ravno kroz vinograde i maslinike i stižemo u Ciraqui. Lipa reklama za kafić sa obilnim doručkom, ima samo jedan problem … nema kafića. Tj. ima ga ali je zatvoren. Zatvorena je i pekara malo uzbrdo pa se vraćamo na štekat zatvorenog kafića za omanju pauzu. Kad smo krenuli dalje, vidili smo da je otvorena pekara, pa smo i tu stali na pauzu.
Put nastavlja malo nizbrdo pa malo uzbrdo pa malo ravno, pa kroz pothodnik, pa priko ceste. I eto za kilometar, dva … ili šest eto nas u Lorci. Tu smo stali na konkretnu marendu.
Ima još kilometara do Estele (na španjolskom nešto ka zvizda). U sljedećem mistu opet pauza. Na izlazu iz mista opet mlađahni poduzetnik… pače ima cila grupa dice. Imaju kartonski natpis s popisom ponude (konzerve pića) i sve in je jedan euro.
Prolaze kilometari i dolazi Estela, naše odredište za danas. Plan je da idemo u albergue kod kapucina. Prolazimo lipo kroz grad, pa municipal albergue, pa muzej, pa crkvu pa izlaz iz grada i eto nas kod kapucina. Tamo nas dočeka istaknut natpis “completo” šta znači “sve popunjeno”. Kako popunjeno … imaju masu kreveta, da in nije osta krivi natpis… e nije. Okidoki ima 100m dalje neki hostel mladosti sa 150 kreveta. Tamo valjda ima mista. Eh … prvo nije 100m a drugo nema ni tamo. Sad mi je dobar i municipal. Zoven i, fala Bogu, ima mista. Krećemo nazad i naletimo na Australce koji su isto poljubili vrata kod kapucina, i sad, ka i mi, kreću u ovi drugi. Kad sad in priopćio lošu vijest Australki je odma izletilo f*** ***, dok nije čula dobru vijest.
I tako prolazimo lipo kroz grad nazad uz izlaz iz grada, pa crkva, pa muzej pa municipal.
Municipal (ili općinski) albergue je vrlo dobar, pače skoro odličan, priko puta ima i bar za ručak. Čin smo se smistili malo smo ubili oko, za doć sebi.
Kasnije smo kužili zašto su ona dva alberguea zauzeta kad smo vidili masu dice na nekoj eskurziji.
Posli ručka smo išli na besplatni vođeni obilazak muzeja Carlista. Radi se o političkom pokretu koji se zalaga za prvo jednog pa onda drugog Carlosa ka pretendenata na španjolsko prijestolje u 19. stoljeću. Politički moto in je bija Kralj, Bog i Domovina (sličan moto ka jedan drugi pokret kod nas u susjedstvu). S jakom bazom u ovoj regiji (i ne baš u ostatku Španjolske) Carlisti su odigrali ključnu ulogu u dva građanska rata u 19. stoljeću i posebno u zadnjem španjolskom građanskom ratu na Francovoj strani. Onda ih je nakon rata Franco privesla i marginalizira u sklopu pokreta Falange, di je on vodija glavu rič.
Ekipa je već dosegla razinu iskusnih Camino veterana, toliko da nam dvi hodočasnice sutra nastavljaju same, malo bržm ritmom.
Nazad kod alberguea eto nam i prvoga Hrvata, Marko iz Šibenika. Marko se našao u ulozi Camino anđela Talijanki kojoj je u gužvi u Pamploni ukralo torbicu s novcima i svim dokumentima. Pomoga joj je da se javi doma i s njom je sačeka dok nisu došli po nju.
Dok idemo na misu naletimo na vinčanje. Svi li su sređeni i vonjaju po parfemima i kolonjskoj vodi. Vonjamo i mi …. ne nužno u istoj kombinaciji mirisa..
Na misi je i izranjena Kanađanka Veronique kojoj su noge cile u zavojima i hoda ka invalid sa dva štapa za hodanje.
Posli mise zasluženi odmor… na Caminu generalno nije problem zaspat.
