Po običaju prije zore bileg dana izlazin na uličice koje vode priko mosta. Ovo je zadnji Adios Atlantiku … koji bi se vidija nešto dalje da nije mrkli mrak.
Vanka je friško, dosta friško … u principu konkretna je zima. Vadin jaketu iz ruksaka … ajde to je cca 950g šta nisan skroz bezveze nosija (triba san uzet lagani flis od cca 200g).
Priko mosta Put nastavlja kroz lokalnu mini verziju Velog Varoša. Na srid ceste mrtva zmija … baren se takvom činila .. nisan sta provjeravat.
Put nastavlja kroz šumu … dugo … poprilično dugo … a šuma je mračna … poprilično mračna. Čak i moja glavo lampa ne svitli toliko jako. Na srid šumskog puta paukova mreža ko iz crtića. Ostavija san je na miru jer očito da ni portugalske ni španjolske muhe nemaju ni blizu dovoljno prirodnih predatora.
Na izlasku iz šume krivo san skrenija cestom uzbrdo .. srića nisan puno … manje od kilometra. Put nastavlja opet kroz šumu … mračnu naravno (a kakva bi bila najranije ujutro)
Iz šume put izbija na sela prije Pontevedre. Uz još jedno manje krivo skretanje uspijevan doć do Pontevedre. Dobar ritam držin jutros … malo predobar… noge su mi centralnom živčanom sustavu uručile prosvjednu notu za malo usporit tempo.
U gradu se u prvon otvorenom kafiću izmišaju peregrinosi i ekipa iz noćnog provoda… svako na svojoj dozi kave i croissanta.
Pontevedra je malo veći srednjovjekovni grad. Zanimljiva crkva … okrugla ka ona templarska kapelica u Tomaru.
Naravno kako naziv mista počinje sa Ponte … mora tu negdi bit i neki most … i eto ga. Izlazin iz grada u predgrađa i u maloj piknik zoni odredin vrime za pauzu.
Ubrzo se skupi ekipa.. pješaci, biciklisti … jedino nema peregrinosa na konju.
Nastavljan dalje i opet naletin na rat strelica… samo šta je ovdi komercijalna strana pobijedila i odvukla me poprilično daleko od Camino rute. Uz navigaciju san uspija nac put nazad.
Nakon malog mista počinje šumska šetnica i tu je opet gužva na putu. Jedan otac vodi manje dite od 6-7 godina i gura bebu u kolicima. Taman me prolaze dok san sta na provitravanje i beba me tako s čuđenjem pogledala … ne zna šta je potriba za provitravanjen nogu kad još ne hoda.
Put prelazi prugu, pa opet kroz šumu izbija u malo selo. Selo je malo ali ima dva alberguea i dva kafića. Skoro san opet krenija krivin smjerom no odma me je jedna lokalna Senhora ispravila u stilu… “alo momak, tamo ti je Camino”.
Dalje je cesta, sad već nastavljan nešto usporenijeg ritma. Nakon uru dvi vrime je za marendu, srića ima bar usput.
Nastojin ne gledat koliko ima još … vrime tako puno brže prođe … naravno triba znat kad pogledat da ne bi falija skretanje za albergue.
Zadnji dio vodi kroz vinograde sve dok ne vidin blaženi znak za albergue. OK samo 500m … super.
Dolazin blizu … otvorena kapija … ali zatvorena vrata. Srića na vratima broj telefona, nazoven i lik mi objasni da je ključ ispod otirača … tj metalne kutije s desne strane kraj plavih vrata.
Hoka hej … cili albergue je moj. Nigdi nikoga. To je inače drugi način za izbjegavanje gužvi i problema s nalaženjem slobodnog ležaja. Parkirat se u manjim gradovima između onih koji su vodičima istaknuti kao preporučene dnevne etape. Dosta ljudi to “preporučeno” shvati kao zapovid uklesanu u kamen i spušteno sa gore Sinaja.
Albergue je super, ima čak i otisnuti jelovnik obližnjeg bara … samo sendviči u ponudi … nema veze dok god se može konkretno pojist.
Pridvečer mi se pridruže Gill i Steve, britanski par koji živi u Portu dugo godina di predaju engleski. Vodin ih u obilazak naše zajedničke rezidencije. Cili su sritni jer nisu bili sigurni oće li nać slobodan ležaj.
Kasnije nas posjeti i hospitalera. Žuri joj se jer se sprema za utakmicu … neki turnir susjednih župa.
I to bijaše dan 25.
