Krećen iz grada .. tribalo mi je desetak minuta dok
kužin da vanka lagano rominja kišica. Na odrazu ulične lampe pari se ka puno veći pljusak nego šta se ćuti.
Izlaz iz grada vodi na ravnu stazu uz cestu. Na stazi svako malo puževi u setnji. Zanimljivo jutros san brži od njih.
U idućen mistu stajen za doručak. Misto se inace na španjolskon zove samar (sedlo) od tovara. Tu su Giulia i Dankinja od nekidan.
Pet minuta nakon šta san izaša iz restorana vraćan se nazad … zaboravija san kapu…tko nema u i na glavi …
Camino vodi kroz misto. Na izlazu iz grada sustiže me Giulia i pokazuje na neke šarene trake obišene uz žbunje kraj ceste. Ima neki Francuz pjesnik Philipe koji je večer prije pripremija žute i narančaste plastične trake sa stihovima i filozofskin mislima, pa ih sutradan ostavlja uz Camino. Ćakulan sa Giulion o modernoj fotografiji i Caminu dok tražimo sljedeće stihove.
Opet je počela kiša, koja uz povremene prekide uredno sipi cilin puten. Puštan Giuliu naprid jer za gradsku curu s velikin ruksakon ima prilično brz tempo.
Prije mosta koristin klupicu sa strane dok me prolaze Španjolci od nekidan i Patricija Argentinka. Prolazimo kroz iduće misto i tu se zaćakulan sa Australkon Jan. Tribalo mi je par minuta, dok se sitin da je Mattova mater jer san ih sve vidija u Burgosu. Kasnije uhvatimo i Matta s ocem. Opet vrime za pauzu i prolaze me Australci a eto iza kantuna i Dilek (undercover turkinja iz Njemacke).
U malon mistu kraj fontane naletin na Talijane … Federico i Desire. Ćakulamo neko vrime dok ih ne pustin da me priteknu.
Nakon brda i mostića priko ceste eto i Leon na vidiku. Na prilazu gradu sustiže me Korejanka Ginny ili orginalno Han Sun. Korejska imena moran odma zapisat inače nema šanse da ih zapantin.
Noge mi već ćute km pa se vrlo pomalo kotrljan u Leon. Malo nakon ulaza u stari grad eto Steffi i Julia. Njima je Leon zadnja stanica na Caminu, ostaju jedan dan tu pa malo u Madrid pa doma. Niz ulicu nam ususret dolazi Dilek. Cila je u komi i traži hotel jer je totalno iscrpljena.
Upućuje nas livo nakon glavne katedrale.
Nakon nekog vrimena kužimo da se albergue koji trazimo ne čini bližim. Radi se o benediktinskom samostanu. Mada cilo vrime pratimo žute strelice još nista…di su više ti benediktinci…? Vrime je za Google Maps…koji kaže da je trg di bi triba bit albergue 15min pješke. Njemice odustaju od daljne potrage jer žele bit bliže centru. Više ne virujen vlastitin sposobnostima snalaženja u prostoru i uključujen navigaciju. Pitan par ljudi na ulici di je taj trg … niko nema pojma.
Nakon 10min kužin da me navigacija vraća okolo naokolo jer prolazin kraj iste Gaudijeve zgrade… gggrrrr. Nakon 5min san na trgu … ali di je albergue?
Mozda kraj crkve tamo doli … nije.
Ali zato su tu Australci koji su taman izašli vanka i navode me do alberguea.
I konačno albergue … aleluja. Stiga tj. parkira se u Leon oko 14.40. Tu su i sve tri Njemice od danas, Ray, Keith, Talijani i masu ekipe koju viđan usput.
Mada san mislija da san totalno cici-krep za danas, tuš i kraći odmor čine svoje standardno čudo.
Sljedeći korak je nać spizu. Siden u prvi restoran, međutim nema menija dana i sve je finćukasti a la carte, pa iden dalje. Niz ulicu restoran Peggy Sue koje se reklamira kao real American food. Super misto. Do detalja uredeno ka američka zalogaojnica iz pedesetih sa pripadajućom glazbenom podlogom, malin juboxima uz svaki stol i crno bilon televizijon na zidu sa Ed Sullivan show-om i Elvisovin gostovanjem. Dobra in je i spiza.
Totalno priporođen odlučujen se za malu šetnju koja mi se prije uru vrimena prije činila nemogućon. Katedrala je otvorena pa iden u obilazak. Impresivna gotička kompozicija sa jaaako puno lipih vitraža. Ima i misa popodne u maloj kapelici sa strane.
Na povratku naletin na Cindy i Sandy u obližnjem kafiću pa in se pridružin. Cindy ima svoju Camino priču: kad se smrzavala na Meseti i malo kasnije uz put našla na jaketu koja joj dobro paše… te kako je na vrh brda kužila da je ostavila pojas s novcima i dokumentima u kušinu alberguea pa trk nazad nizbrdo.
Dok ćakulamo prolazi nas svadbena povorka pa..nesto kasnije moto reli. Uglavnom neke velike Yamahe, među koje se ubacila i mala crvena Vespa.
Vraćan se u albergue .. taman san sija tako da mogu punit telefon kad eto Raya tužne face. Ukrali su mu mobitel. Neki lik, koji po odjeći ne pari ka peregrino, ušeta se u puni puncati albergue i jednostavno ga isčupa iz zida, dok je Ray sidija 5-6 metara dalje.
Ray je malo u depresiji iako je osiguran i uspija je blokirat broj pa mu pravin društvo za večeron. Spominje kako je nešto ranije naletija na Dilek koja ga je (vidjevši mu facu) iz čista mira zagrlila (a nisu se formalno upoznali prije) i komentirala … you look like you needed a hug. Dilek ima radar za empatiju, visokofrekvencijski podešen.
21,30 i časna nas vodi na blagoslov (samostan je benediktinki ne benediktinaca). Ima program na više jezika tako da se moze pratit (moran vidit kako se ono na hrvatski kažu Vespers) na kraju kojeg nan predstojnica samostana podili blagoslov i svak dobija mali svitak sa molitvon.
U albergeu je gužva pa stavljan čepice za uši … tribat će mi.
I to je bio dan 23.
… the blues they sent to greet me won’t defeat me ….