Subota je definitivno party night u Burgosu. Šest je uri a svugdi teturaju grupice mlađarije. Pločnik ukrašavaju razbijene boce dok mi neka cura teturajući maše Buen Camino.
Na izlazu iz grada opet naletin na istog zbunjenog Brazilca… ovi put je s društvom. Izveden ih opet na pravi put i zajedno izlazimo iz Burgosa. Jutros san u dobroj kondiciji tako da je većina peregrinosa iza menez sve dok nisan sta u piknik zoni uz dječje igralište.
Ruta opet nastavlja dalje uz cestu pa priko ceste sve dok ne dođen do idućeg mista di se parkiran na marendu u iston kafiću ka i prije četiri godine.
Tu san naletija na Viktora iz Texasa, USA. Prvi je Camino hodao sa ženom koja je prošlog studenog umrla od raka maternice. Sad hoda Camino sve do Fatime (jer mu je žena osobito štovala Gospu), obučen u plavu nijansu koja simbolizira borbu protiv raka maternice, na ruksaku nosi njenu čizmu od prošlog Camina i puten ostavlja njene slike iz obiteljskog albuma. Viktoru san pribacija na mobitel kartu s Camino rutom i albergima u Portugalu i objasnija kako ide ruta do Fatime.
Družba se javlja… u susjednom su kafiću. Pozdravjan se s Viktorom i pribacujen kod njih.
Nastavljamo dalje. U idućen mistu naletimo na kafić koji na zidu ima potpise peregrinosa sa novčanicama… sve grupirano po zemljama. Koliko ima dolara moglo bi se skupit za dobru večeru. Ostavili smo naše potpise pod sloganom… imena luda nalaze se svuda. Na kraju nam konobarica pokloni Gospine medaljice.
Malo dalje naletimo na Gospinu kapelicu di isto dile medaljice. Volonterka spominje kako sprema svoje hodočašće u Pariz. Smišna mala kapelica.
Iza sljedećeg kantuna naletimo na ekipu sta spreja neki kolaž na zidu. Brane ih odma ide pitat možemo li malo i mi šarat… ionako će prebrojat taj dio. Lik nam je da spreja pa smo se svi ispotpisali na zidu.
Nakon još nešto kilometara eto i mista di san prošli put sta. Stali smo i sad ali na pizzu.
Krećemo dalje… ima još “samo” 10tak km do odredišta za danas. Prvo lagano okolokole pa ondando visoravni na kojoj je vitar pošteno raspalija… pita Brane di se vitar gasi.
Nakon pustih kilometara ravnice eto i ugodno iznenađenje… u udolini se pojavio grad. Eto i albergue tu su Australci, Andreas, Viktor i druga poznata ekipa.
Pregladni smo za čekat večeru pa smo satrali neki hamburger meni, neki i dvaput. Spiza me taman uspavala pa san isa samo na sekund sklopit oči. Otvorija san ih tri ure kasnije.
Tražim ostatak družbe i nalazin ih na kartanju. Usaglasili smo plan za ostatak rute do Santiaga pa ćemo sad vidit kako će nan ić provedba.
I to je bio dan 21.
