U Roncesvallesu ovi put nema lika sa gitaron za buđenje, ali zato svira glazba, nešto ka gregorijanski koral. Prolazimo jutros sa Eko, Kineskinjon koja nas prati u stopu. Prva pauza kod poznatog znaka “Santiago de Compostela 790 km (nije baš, ima više) pa onda kroz šumarak nastavljamo dalje uz ružarij. Tempo je laganini do drugog gradića di stajemo na doručak. Toliko je raznolik izbor da bi gladne oči skoro sve pojile. Gazda bara je kuvar šta je par lita radija u Splitu i koji je oduševljen splitskom peškarijon.
Jutros su naravno svi puni vode, i osnovna i ekstra boca. Ide se pomalo laganini. Jedna prednost kad se preživi prvi dan, je šta su svi ostali lakši. Albina primjećuje, kao privremeno najstariji član ekipe (dok ne dođu ostali buson iz Hrvatske), kako masu hodočasnika staje i pita kako je ili joj nudi savjet. Tretiranje bližnjega na način koji nije baš uobičajen u modernon načinu života. S tim u vezi ima i priča koji stalno priča Albinin pokojni muž. Vozija se na posa a iza njega nekoli čovik stalno trubi i maše … a on reagira u stilu ” još jedan koji me hoće s necim maltretirat, ajde mani me se” … da bi na idućem semaforu kužija da mu čovik hoće vratit ključe koji su mu ispali s krova auta. Baš zanimljivo kako je na Caminu tako lako biti čovjeku čovjek.
Priko Google Translate Eko je prevela sa kineskog na hrvatski vrhunski kompliment, razlog zašto se priključila našoj ekipi. Toliko je dobar da me urodena skromnost prijeći da ga u potpunosti citiran. Malo kasnije naletimo na grupicu Englezica s kojima je i anglikanska svećenica (nosi i kolarin) koju smo vidili na misi sinoć. Pitaju koja je ono pisma koju smo pivali sinoć pa san in kratko prepriča tekst.
Opet kafić, taman dobro vrime za pauzu. Tu je i Francesco iz Napulja kojeg smo vidili u St. Jeanu, preživija je Napoleonsku rutu.
Staza nastavlja lagano uzbrdo pa kroz šumu, pa uz znak “Don’t stop walking”.. pa opet šuma. Malo dopinga od pisme (danas iman više energije) i kilometri brže prolaze.
Usrid šume naletimo na mali memorijal za Japanca čiji Camino života je završija ovdi, pa smo stali pomolit se za pokoj duše.
Konačno završava šuma, vidi se cesta i improvizirani bar. U baru prodaje jedan mali kojeg nadzire otac. Mali je vridan i dobar prodavač, bira lipo, manje trulu bananu. Malo mu je slabija matematika pa konta 3.50 eura umisto 4.50 euta.
Posli pauze nastavlja put nizbrdo i začas nas eto u Zubiriju. Cilin puten sve nešto kiša.. oće neće. Vis a vis i apropos kiše.. jučer san kužija kako uštedit 300g tereta. Umisto da nosin gamašez dosta je zavrtit nogavice gaća da se ne bi voda skupila u nogavicama i spustila u cipele.
U Zubiriju me čeka i tablet. Naime Pierre je odma pokupija tablet u hostelu i kako je zna da smo danas u Zubiriju, odma ga je posla priko lika šta inače radi transport do Zubirija. Pierre mi je i prije pomaga ali sad se definitivno pokaza ka pravi Camino anđeo.
Nakon tuširanja i pranja robe (tj. davanja robe na pranje) sidin malo na klupici isprid alberguea. Ćakulan s Eduardon iz Brazila koji je krenija iz Lurda. Kažen mu kako i mi Hrvati imamo jednog brazilskog Eduarda, našto će on…”pa naravno, svi Eduardi su posebni”.
Prolaze dvi Francuzice od nekidan koje nastavljaju danas dalje …”ne ovin smjeron” govorin in ja, “nego nazad priko mosta”…errr, to smo se mi došle s vama pozdravit, kažu Francuzice.
Nešto posli prolazi Kenneth, iz Lujzijane koji je na Caminu sa sinom, Lance i unukom, Alan. Eto i Tine iz Koreje, malo posli dolaze i naši Austrijanci.
Iden do bara na pivu i ćakulu s Amerikancima kojima se pridružila Claudia iz Italije. Amerikanci govore Cajun verzija francuskog zamrznuta od 16. stoljeća, baš melodiozno zvuči.
Večera je u 19h (ah ti šarmantni lokalni običaji) pa smo improvizirali marenda. Posli marende ekipa je otkrila jedan super Camino običaj … toćavanje nogu u ladnoj vodi. Odma blizu je mala rijeka pa su se prepustili guštanju.
Došlo je i vrime za večeru ali je gužva poprilična a konobar je taman sačeka da se ostali stolovi napune da bi nan reka da je naš stol rezerviran. Ništa, dubok uzdah, podsjetnik da si na Caminu di se nije za nervirat i slijedi plan B, improvizirat i večeru kad već radi lokalni dućan.
