Uspija san se išunjat iz albergue-a oko 4:40 bez da san ikoga probudija. Put nastavlja nizbrdo priko mosta pa uz rijeku s live i prugu s desne strane. Opet dobre Camino oznake i neko pametan je posuja stazu finin žalon tako da je lakše odat nego po tvrdon asfaltu.
Iza sebe čujen neki žamor, to su Englezice Ruth, Veronica, Stela i Ann. Veronika izvede malo “Camino tuširanje” na obližnjem travnjaku koji se ujutro zaliva. Interesantno društvance. Opet se uvjerin da uz ćakulu kilometari brže prolaze.
Na pauzi kod mostića Ann je izvela kopiju scene iz filma “The Way” samo sto je njoj vitar odnija šešir u rijeku a ne ruksak ko Martinu Sheenu. Šešir je spašen samo ne miriše nešto nakon kupanja. Na sljedećem križanju skoro smo falili smjer … srica šta je covik s auton sta i strpljivo objasnija dok ga nisan kužija.
Pravi smjer nastavlja naravno uzbrdo … tu smo trefili Portugalski par biciklista od sinoć. Malo uzbrdo … pa malo kroz jedno … pa drugo misto. Svugdi se vide tragovi jučerašnje feste … taman rastavljaju pozornicu. Inače pari se da je cili Portugal nešto slavija za produženi vikend s finale feštom jučer … plakate s najavom san viđa još prije Fatime.
Pojedine Englezice su malo u komi s nogama pa in tribaju češće pauze. Nastavlja dalje sam do raskrižja di odlučin malo uzet prečicu uz glavnu cestu. Staza je široka a i fluorescentno se reflektiran na daljinu.
Stiga san u Malhada oko 11h. Na ulazu u grad ljubazna optičarka mi je besplatno popravila sunčane oćale … sad mi toliko ne klize s nosa.
Nakon standardnog drila skupija san snage za kratki đir po gradu. Mora san naime poslat poštom ključ od albergue-a koji san zaboravija ostavit nekidan.
U gradu naletin na Talijana, Njemca i Španjolsku koji cili komirani traže albergue. A kasnije u dućanu naletin na
Simonu, Andya i Mađaricu.
I to bijaše dan 12.
