Dan 1. Asson – Po šumi širom..

Alarm je zazvonija u pet i po, i nije mi tribalo puno vrimena da spremin stvari i spustin se do recepcije. Tamo me je čekala kesa sa spremin doručkom kao i “sretan put” od tete s recepcije.

Camino ruta ide uz glavno svetište, pa uz Gospinu špilju i bazene te se nastavlja dalje uz rijeku.

Ova ruta se inače zove Camino de Piémonte, počinje tamo negdi od Montpelliera čini mi se, i nastavlja do St Jean Pied de Porta.

Kad san doša do kraja kompleksa svetišta naletin na kapiju… zatvorenu naravno. OK ima li neki puteljak malo uzbrdo… ima i puteljak, a ima i još jedna zatvorena kapija. Ova je još i veća nego ona prva. Kad se ne može okolokole onda preostaje jedino priskočit onu prvu kapiju. Prvo san pribacija ruksak, a onda san nekako uspija pribacit i sebe.. i to bez da san se prosuja priko ograde koliko san dug i širok.

Put nastavlja iz cestu i zasad ne vidin puno putokaza. A kako nisan odma uključija GPS navigaciju s digitalnom karton rute, tako san propustija skrenit kod prvog kampa. Onda san kod drugog kampa priko piknik zone izbija na stazu uz rijeku.

Uokolo šumska idila, zeleni se drveće, ptičice pjevaju, šumi rijeka. Nakon prve šume evo i poljane zelene, (vrutak tihani je na rasporedu bija jučer). Vrlo prikladno, s obzirom da je evanđelje jučer bilo na temu Dobrog pastira.

Nakon poljana zelenih naletin na malo misto sa nekoliko kuća i na svakon raskrižju ili kip Gospe Lurdske ili raspelo.

Put dalje nastavlja priko mosta pa priko pruge pa uzbrdo. Naravno, kakav bi to Camino bija bez uzbrdica. Na vrhu ove dočeka me prvi, amo reć službeni, Camino znak. Nema veze šta je crno bijeli isprintani natpis “Chemin du St Jacques” i strelica. Malo dalje nizbrdo neko je na granu sa strane obisija školjku. Dobar dan i tebi sveti Jakove.

I taman kad san pomislija kako su pasi po Francuskoj trenirani po bon-tonu, naletija san na jednog koji se uzlaja po dvoru. “Samo mirno” poviknen … pasu naravno.

U mistu dalje znak pokazuje da sljedi skretanje livo. Ma di livo kad cesta nastavlja pravo. No ubrzo se između zgrada ukaže mali prolaz, koji kroz mali volat vodi do gradskog trga. Tamo san sta za doručak.

Nastavljan dalje jer staza vodi opet priko mosta na početnu obalu rijeke. Tu me već treći put prođe déjà-vu kamiončić s nekin meštrima.

Opet poljane zelene i rijeka koja nije baš tihana ali nema veze, samo pridodaje ambijentu. Malo dalje uz cestu, Camino info ploča i barba sa velikin ruksakon koji mi zaželi ‘Buen Camino”.

Nešto kasnije ulazin u gradic Betharam što znači “predivna grana”, no ne radi se o nekakvoj indijanskom imenu, već priči vezanoj za sljedeću predaju. Jedna se curica utapala i uputila je Gospi zaziv za pomoć, Gospa se ukazala i pružila joj granu s kojom je izvukla.

Tu je i veliki samostan, mala kapelica i fontana s likom koji ima hodočasnički štap s tikvom za vodu i ogrtač sa školjkama. Ali kako pokazije nogu do kolina a ima i pasa do sebe, onda deduciran da se radi o Sv. Roku a ne Sv Jakovu.

Put nastavlja uzbrdo uz masovne kapelice s postajama Križnog puta… opet u gustoj šumi… samo se tičice čuju.

Nakon izlaza iz šume mala čistina i prvi pravi Camino znak, sa stiliziranon žuton školjkon na plavoj podlozi.

Opet livade zelene i još jedan Camino putokaz sa udaljenostima do idućeg mista. Prvo je cca 4 km a drugo 11 km. Taman san promislija kako dobar ritam odrzavan da bi moga i dalje do ovog od 11 km… time prekršivši prvo pravilo iz Indiane Jonesa treći dio… “Only a penitent man shall pass”. Dobra pouka za Camino je da kad pomisliš kako si super u snazi, usporiš ka da su ti noge satrane… jer ako se uzoholiš i ubrzaš ritam to će ti se i dogodit.

Iden dalje malo nizbrdo pa malo uzbrdo dok ne vidin neke kuće… da nije to možda Asson… naravno da nije. Tu se samo skreće.

Malo dalje kamena klupica koja san svakako iša testirat, te zanimljiva reklama za restoran ispisana na kamenu.

Do Assona nema puno km što naravno znači da se ova duga cesta rasteže ka da joj nema kraja. No eto i prometni znak, pa cesta, pa most i eto i Asson.

Na ulazu u misto smišan dvorac. Tražin albergue kraj crkve i nalazin ga. Da vidimo šta piše na vratima… kaže nazovi ovi broj. Ajde zoven i s mojim vrlo limitiranim francuskin pokušavan objasniti da san tu isprid vrata i da mi triba krevet. Ne uspijeva mi baš na prvu. Pita me nešto… tek nakon nekoliko pokušaja kužin da me pita za ime. Kaže “sačekaj malo” i onda ide nešto listat. U par dodatnih pokušaja uspijem objasniti da neman rezervaciju. “Aha onda dolazin za dvi minute” … kaže teta.

Francuski albergue je velika dvorana s 3 kreveta, u susjednoj zgradi je tuš i wc, sve u svemu vrlo dobro.

Oko tri ure počinje se skupljat ekipa hodočasnika. Prvo Rodney iz Australije pa Olivier iz Francuske, pa Nicola iz Švicarske i Herve isto iz Francuske.

Sad je već vrime za nešto pojist pa iden u potragu za hranom. Fast food… zatvoren izgleda na duži period. Pizzeria / supermarket sve u jednom kombinacija, otvara u 17.30 a vidin par ljudi unutra… OK čekan onda još dvi ure. Vraćan se u albergue i naletin na Olivera koji mi kaže da su mu rekli lokalci da danas ne radi ova pizzeria / supermarket. Navodno samo je ponediljkom zatvorena… a danas je naravno ponediljak. Ma svejedno ću ić pogledatt možda je krivo razumija (naravno da nije)… možda još ima par ljudi unutra pa mogu ispregovarat barenko par konzervi tune (naravno da su otišli). OK vrijeme je za plan B… ima otvorena ljekarna, možda imaju kakvi energy bar (naravno da nemaju). OK vrijeme je za plan C… ima neki seoski turizam par km dalje koji “povremeno organizira večeru”… rade, ali obrok se triba naručit ranije.

E sad, meni je osta komad kruva i dva petit beurre keksa od breakfast paketa, i dva energy bara šta san ponija iz Splita. A ni ostali nemaju ništa veće zalihe spize za ručak i večeru.

Srića da Herve i Nicola imaju malu kužinu u svon apartmanu i srića da su u kužini iskopali pak manistre za juhu. Olivier je ima bokun sira koji je Herve kombinira s ton manistron pa nismo ostali (puno) gladni.

Moga san mislit da svega može pofalit u Francuskoj… ali ne i spize?!

Dok smo večeravali doša je i svećenik… sa onom smišnon kapicon šta nose francuski svećenici, pa je Nikola dogovorija misu.

Na misi u 21h Rodney, Nikola i ja. Svećenik naravno govori misu na francuskom, Nicola odgovara na francuskom, Rodney na engleskom a ja na hrvatskom. Simpatični svećenik se cili trudi kroz propovid pantomimom dočarat šta oće reć no jedva san razumija svaku pedesetu rič. Na kraju mise pokazuje na kip Sv. Jakova i pita znamo li pismu Ultreya… Fala ti Bože, konačno nešto šta znan. Crkva ima dobru akustiku pa je pisma dobro ispala.

I to je bija dan 1.

Scroll to Top