Par misli za razmišljanje svakome od nas.
Kada dođe do toga da na Put krećete koliko je bitno krećete li sami, organizirano, u manjoj ili većoj skupini hodočasnika? Možete li pogriješiti i otići na krivi Camino ako netko drugi za vas organizira kupnju avionske karte, rezervira smještaj? Ako već ne mogu upravljati avionom i tako na put krenuti sam mogu li se barem sam dovesti do aerodroma ili me smiju dovesti članovi najuže obitelji? Je li me sram ako me doprati cijeli čopor prijatelja i glasno me bodri vičući da uz njih nikada nisam sam iako na karti piše samo moje ime?
Od kuda počinje “pravi” Camino, od kućnog praga, od Saint Jean Pied de Porta ili od Sarrie? Da li pravi Camino završava na svečevu grobu u katedrali, ili je kraj puta Finisterre ili Muxia? Da li je pravi kraj pravog puta kad kilometri pokažu 0,00 km ili kad tijelo više ne može bez obzira što na markeru piše? Da li je kraj kad dođeš kući i misliš o putu svaki dan ili kraj počinje kada se puta više ne sjetiš tako često?
Možda netko mjeri pravi kraj ovisno o tome koliko je duboko zaronio u svakodnevne obaveze ili kada zaboravi na ime nekog od prijatelja koje je putem sreo? I da li je kraj i ako svako veče gledaš fotografije sa putovanja i srce ti nije mirno dok sve dok ponovno ne krene na put u mislima? Ili kraj počinje kad krene novi početak jer imaš novi datum svog odlaska na Camino?
I tko ima za pravo reći da je prohodao pravi Camino, onaj kome je bilo teže? I kako se to teže mjeri? U samoći koju si iskusio, u bolovima koje si pretrpio i broju žuljeva? U jelima koje si jeo u gostinjcima ili u finim restoranima? U tome da li si spavao na tvrdom madracu sa još 300 ljudi u prenoćištu ili u prostranoj hotelskoj sobi? Da li pravi Camino ovisi o tvom dnevnom budžetu i ako da tko određuje koliko je novca dnevno premalo ili previše da bi iskustvo bilo Pravo? Što je sa ljudima koji nisu dobili žuljeve, što je sa ljudima koji nisu nosili svoje ruksake … što je sa ljudima koji su išli u udobnim tenisicama, koji nose tehničku robu koja se brzo suši i koja je lagana u ruksaku?
Kad je ruksak dovoljno težak da bi Camino bio pravi? Da li na pravom Caminu rublje perem na ruke ili u perilici rublja? Što je sa ljudima koji su na put krenuli sa prijateljima ili poznanicima, koji na put nisu krenuli sami? I da li si na Caminu ikada sam? Koliko ljudi treba biti sa tobom na putu, u tvojim mislima, u tvom srcu, ili u molitva ili u društvu da bi Camino bio pravi?
Postoji li recept … piše li išta od toga na Composteli, uostalom da li su Compostela i Potvrda o udaljenosti papiri koji potvrđuju koji je Camino pravi a koji krivi.
Ovako se može u nedogled. Puno je pitanja i puno mišljenja, svako će negdje povući crtu i reći ovo je krivo, no je li? Nisu li sve te rasprave jalove i nije li Bogu sve moguće, pa i da krivim crtama pravo piše. I možda će netko nakon “krivog” putovanja u grupi skupiti hrabrosti i odraditi ga baš kako i treba (sam) i eto krivom crtom smo došli na “pravo”. A možda će netko nakon Camina kojeg je prohodao sam shvatiti da to nije pravo iskustvo sve dok ga i drugima ne prenese, ne povede ih sa sobom, ili još i jače od toga dok im to iskustvo i ne omogući. Svojim služenjem na putu možda ćete pomoći slijepoj hodočasnici koja se inače nikada ne bi odvažila ići sama. Možda će te do cilja dovesti udovca koji nikada nije letio avionom i ne govori jezike a sanja Put zadnjih četrdeset godina. Možda ćete do katedrale u Santiagu dovesti čovjeka kojemu je sedamdeset i koji putem ispunjava dvije putovnice, jednu za sebe a drugu za pokojnog sina, te mu na taj način ispunjava jednu od posljednjih želja. Tko će tim ljudima reći da su bili na krivom Caminu jer su bili u grupi.
Bilo bi lijepo kada bi ove rasprave stale i kada bi umjesto njih svatko u banku zajedničkih molitvi stavio po jedan “Oče naš” za nekoga od nas tko silno želi ići na Put da se odvaži i da mu se želje ispune, i da kakav god taj njegov ili njezin Camino bio pravi ili krivi, neka ga odhoda i uz našu pomoć, pomoć te kratke molitve.
