Danas je buđenje i prije alarma. Sva ekipa se već naveliko sprema za izać iz alberguea i okuplja se u dvorištu.
Put nastavlja dalje širokon stazom koja vodi uglavnom pravo kroz polja. U prvom mistu nije ništa otvoreno. Uhvatiti smo korak s Etom iz Slovenije koja Caminaje sa sinom Janezom. Ćakulamo malo slovenskoj Camino ruti koja se provlači kroz dvi dijagonale po ciloj Sloveniji i koja je dosta dobro označena. Eto inspiracije … kod nas mrežu Camino puteva tek treba trasirati i pridodati europskoj mreži Camino puteva. Inače Etu bi mogli proglasit za počasnu Splićanku jer obožava Velo Misto.
Dosta blizu je Torres de Rio di smo stali na poštenu pauzu i doručak. Obnovljene energije nastavljamo dalje. Staza nastavlja malo uzbrdo pa malo nizbrdo. Nekako je lakše nego se sićan, obično su mi teži djelovi potisnuti iz memorije. Izbijamo na stazu uz cestu i eto nas skoro i u Viani.
Na ulazu u grad dok tražin dućan, zaustavlja nas skupina dice oko 6-8 godina i nešto se muče pitat na engleskom. Olakšanje na njihovim licima kad san im odgovorija na španjolskom bilo je vrlo izraženo. Uglavnom dica pitaju da netko od nas s njima zapleše konga ples (to je ono kad se pleše u koloni držeći se za ramena). Naravno odma je skočila naša najstarija hodočasnica (samo kronološki) i zaplesala s njima. Nažalost ovo smo propustili ovjekovječiti slikama ili videom. Inače cilin gradom šetaju skupine dice uz par odraslih koji su in vjerojatno učiteljice … tko zna kakvu lokalnu feštu imaju.
Eto nas kraj crkve di taman otvara čovik vrata crkvenog alberguea. Albergue je cili lip i šarmantan, slično ka Granon, ima i iste strunjače. Pogotovo šta najavljuju da ima i posebna ceremonija u crkvi do koje idemo tajnim prolazom.
U Viani (a ispostavi se i u dosta drugih gradova) nema nigdi mjenjačnice, u svakoj banci nas gledaju blido kad dođemo pitat.
U baru blizu crkve smo stali na odličan ručak. Nazad u albergueu stigli su i Soran i Sachi. Martin iz Nizozemske nam je cimer a Eduard iz Quebeca je jedan od rijetkih furešta koji ne zna di je Hrvatska.
Došla je nova smjena hospitalera, Juan i Carmen .. fantastični ljudi. Pita me Juan da pomognen Carmen instalirat Google Translate na mobitel. Nije problem … milijun puta san poslužija ka tehnička podrška … ali apsolutno nikad nisan dobija tako dobru zahvalu. Pita Carmen da oću li masažu nogu …da oću li … na prvu nisan bija siguran da san dobro čuja. Masaža je bila kratka ali apsolutno fantastična, točno zna točke pritiska za dugotrajan fenomenalan osjećaj. Nakon mene nastavila je redom i ostalima u albergueu, svima na poklon.
Eh da … sad san se sitija da krajen miseca dolazi ostatak grupe … porast će in očekivanja … di je nama nadbiskup, di su nama poklon masaže. Errr … ma ovi elementi šta se čine atraktivni…. to van je više ka onomatopeja, metafora i koja druga stilska figura .. težak je Camino život, samo žuljevi, bolne noge, ljudi šta hrču (prvi ja)…. sve skupa van je to teška muka i pokora … samo tako uskladite očekivanja.
Eto naprimjer baš posli masaž… tj. metafore došla Anja Ukrajinka sa žuljevima. U lanjskoj grupi primarijus za bušenje žuljeva nan je bija Mirko sad je to preuzeo Željko.
Inače kroz Vianu san proša već dva puta a tek san sad kužija (par spomenika su bili podsjetnik) da je ovdi umra Cesare Borgia. Bija je inspiracija za Machiavellija i jedan od .. ajmo reć… živopisnijih likova Renesanse.
Naši fenomenalni hospitaleri su spremili odličnu večeru koju smo svi potamanili za 15tak minuta.
Vrijeme je za ceremoniju u crkvi. Tajni prolaz vodi na kor crkve di nam svećenik daje malu vođenu turu. Liturgijske knjige iz 13. stoljeća skupljaju prašinu u staron ormaru.
Na koru smo bacili malo zajedničke molitve i pisme. Baš je lipo odjekivala Ultreia.
