Danas krećen kroz jos jednu dionicu di san prošli put klipsa ko prebijeno kljuse. I opet mi ovi put znatno bolje ide, kilometri prolaze za čas.
Puten isprid mene pusti zečevi. Jedva san jednog uspija uslikat. Ruta vodi dalje u Cacabelos. Ovi put grad je prazan (prošli put je bila fešta). Na izlazu iz grada staza nastavlja uzbrdo do onog znaka “oprez peregrinosi na cesti”.
Negdi na vrj nizbrdice dvi Englezice, Irkinja i Kolumbijka gledaju di će… livo ili desno. Ovi put livo je kraće pa nastavljamo uz cestu. Skoro san falija skretanje nazad na stazu kroz prirodu, kod zone za odmor. Ovi put su me spasili Kanađani.
Još koji kilometar i eto me u Vilafranca del Bierzo. Dućan radi pa san se opremija za pauzu u parku.
Put vodi priko mosta uz cestu, alternativa ide strmo uzbrdo pa strmo nizbrdo što je čini neatraktivnom.
Nakon ceste sljedi šuma pa misto, di se veća grupica peregrinosa našla na pauzi. Dolaze Kanađani pa komentiraju kako su svima nekako blažene face čim su sili i digli noge.
Opet red ceste pa red šume… pa novo misto Trabadelo… pa opet cesta pa opet šuma… pa opet misto u šumi… i tako to.
Tu negdi naletin na dvi tete Englezice iz Portsmoutha, Tee i Nadia, kojima se ne da lomit jezik sa španjolskim pa preimenuju mista i ljude u lakše pamtljive nazive. Tako im je Vega del Valcarce… Las Vegas. I još kad bi našli Elvis imitatora doživljaj bi in bija potpun. Zapiva san in malo Viva Las Vegas i odma san dobija novi nadimak … Elvis. Pridodat ću ga listi postojećih.
Eto me i u albergueu di taman završavaju s uređivanjem. Inače ovi albergue ima simpatičan običaj. Daju ti za poklon ručno oslikanu štipunicu.
Taman san se vratija s obida, kad je opalila žestoka kiša. Inače zadnjih par tjedana stalno najavljuju pljuskove po sjeveru Španjolske ali smo ih zasad uspjeli izbjeći.
I to je bio dan 32.