Uvik me na Caminu iznova iznenadi koju ogromnu razliku čini malo odmora i malo spize. Danas funcioniran bolje nego šta san mislija da ću jučer.
Kako je danas 17 km do Santaréma krenija san oko 5:45. Nakon Porta de Muge put prati riječni nasip s desne strane kroz polja poma livo. Još jedna stvar koju san zaboravija jučer je da je glazba zvonka radost. Uz dobre pisme ne obadaješ toliko pažnju na umorne noge niti misliš … koliko ima još … ako je dobra glazba onda ti daje i dodatni pogon. Tako mi je praktički začas doša znak Santarem hostel 1.4km. Je da je taj zadnji dio uz breg … ali nije strašan. Dođe nešto ka zagorski breg … i ovdi su svi još spali.
Tako san stiga u Santarém oko 9:45. Kus grada … ima i shopping centar i staru gradsku jezgru. Lip hostel, masu prostran i sa svim detaljima koji tribaju peregrinosima … od kuka u tuševima do male kutijice kraj zaglavlja kreveta di moš stavit mobitel kad ti se puni.
Slijedi standardni dril … prvo tuširanje pa pranje robe. Ovi “obični” prasak za ručno pranje robe mi je dojadija i odlučija san prić na oni posebni sapun.
Posli san malo sija na kauč u predvorju rekuperat se, i taman čitan kako kaže Papa Frane u Krakowu “zamijenite ugodu kauča s cipelama”. Jedino šta mogu dodat da je kauč sto puta ugodniji nakon dana u cipelama na Putu.
Vrime je za štakod pojist. Teta u turističkom info centru, odma do hostela preporuča neki restoran. Dođen tamo, tražin meni … i opet otkrijen oni običaj da se spiza za ručak servira u točno određene ure. A večera je tek u 19h. Tribalo je obić skoro cili grad dok nisan naša jednu otvorenu pizzeriu.
Nazad u hostelu naletin na novog peregrinosa – Jorge iz Španjolske. Tip je pravi dobričina a bidan je cili cici-krep jer je njemu danas bila duža dionica, uz to je zadnjih 5km osta bez vode. Kako Jorge govori smo španjolski, pošteno me zabolila glava dok san ga teškon mukon uspija pratit.
Izlazi Jorge stage left … ulazi Neno iz Bugarske. Pričamo na engleskom i ja mu sa fensi American English naglaskom kažen da san iz Kroejša. Ćakulamo mi tako i u jednom momentu kaže on dobro da si iz South Kroejša a ne North … kužin ja da me zaminija za Korejanca (a nije bas da ličin… dapače) pa mu lipo kažen … not Korea, Croatia, Hrvatska … “ma što ne kažeš čoveče Hrvatska, a ja se tudi mučim na angličanski”… na to će on meni. Kažen mu ja kako su nan jezici slični, slavenski.. “Ma kakvi Slaveni čoveče, to edna izmišljotina Rusija iz devetnaestega veka” . Uglavnom sazna san kako su Bugari i Hrvati Tračani i onda san čuja dužu priču o dobrim starim vremenima kad je pod bugarskim carstvom bilo po Balkana i stepa do Urala.
Izlazin vanka tražit di je misa i na trgu naletin na Korejanku, Litvanka i dodatnu ekipu peregrinosa, Talijane i Njemce. Na ton trgu ima crkva s vratima milosrđa, ali nije otvorena. Otvorena je Crkva Milosrđa na drugon kraju grada. Na nediljnoj misi u Portugalu više ljudi nego u Španjolskoj, kao i puno manje zlata i pozlate interijera.
Nazad u hostelu još svita, Alessandra i Rafaela iz Italije (Torino) te još jedan Španjolac iz Galicije ka i Jorge. Ovi je doša biciklon iz Lisabona danas, cca 100 km. Priča kako mu se javljaju ovi šta pješače sa “see you later”, na što će in on “oh no, you won’t”.
Talijanke idu u Fatimu i nagovorile su i Jorge-a, koji inače nije muy religioso, ali želi vidit svetište.
Jorge je inače policajac, a dobričina je ka šjor Pučanstvo iz Veloga mista. Zanima ga povijest pa ćakulamo o više tema od španjolskog imperija do Donalda Trumpa. Zaboli me glava, em ga razumit sta govori, em se sitit kako se šta kaže na španjolski.
I to bijaše dan četvrti.