Napuštamo Azofru i nastavljamo ravnon širokon stazom kroz žuta i zelena polja. Lagana uzbrdica prije golf igrališta, di se parkira lik sa donativo štandom. Voće, piće … ima svega u ponudi.
Nešto dalje vidin da golf igralište radi, ali ne i kafić koji otvara kasnije. Idemo dalje tražit novi kafić, ali baš ih i nema jutros. Idemo malo dalje .. pa još malo dalje … pa još malo duže dalje … čak izvan Camino rute (inače je najveća nuka skretanje izvan Camino rute)… i eto konačno bar koji radi. Za deset minuta in donose friški kruv od kojeg prave stvarno pošteni sendvič od pršuta di ne škrtare na pršutu.
Ovako okripljeni, osjećamo se ka da nan je neko ulija gorivo u rezevar. Uz malo dopinga od pisme brzo prolaze kilometri do Santa Dominga. Nakon male shopping pauze otišli smo u obilazak katedrale, uz koju je vezana priča o kokošima, koju san opisa u blogu s prvog Camina.
Noge mas nose prema Granonu i zadnji kilometri su, ka uvik, najteži. Eto nas u Granonu di nas iz prvog bara pozdravlja netko na hrvatskom. Dragan je bija s nama na pripremama na Cerini . Krenija je dan posli nas iz St. Jeana, ali kako ima mlazni pogon u nogama nije mu bilo problem sustići nas.
Granon je moja topla preporuka svakom koga san vidija na Caminu, jer je albergue uz crkvu jedno spektakularno, čarobno i po svemu posebno misto (tko je bija ovdi zna da nimalo ne pretjerujem s epitetima).
Na ulazu nas dočeka Laura iz Portugala koja ovdi volontira s Manuelom iz Španjolske. Prvo tako srdačna dobrodošlica ka da nas sve poznaje odavno. Onda čaša ladne vode s limunom za okripit se, onda sidi, odmori, skini ruksak, onda opis ponude ovdi … kaže dobrodošli u vaš dom jer smo ovdi svi domaći. I u Granonu nema pečata jer je ovdi pečat zagrljaj kojim se ljudi dodiruju srcima.
Spavanje je na strunjačama (tanjim) … ali lipše je spavat ovdi “vengo drugdi spat na svili” da parafraziran Cocu.
Dok se motan nešto kasnije po dnevnom boravku, vidin da stiže nova hodočasnica, Engleskinja Jess. Kako nema hospitalera blizu, objasnim joj cilu proceduru ovdi. Pošli dolazi Manuel pa kad je vidija da Jess sve zna, odma me službeno proglasija počasnim hospitalerom. E to je baš počast, i dodatni poticaj da se prijavin ka hospitalero. Ka šta je reka jedan “prije san ja hoda po svitu, a sad svit hoda k meni”. Morat cu nać kad i di je obuka. Nemoš birat di ćeš, nego di te dodjele, obično traje 2 tjedna.
Stigli su nam i Anja, Soran, Michele iz Brescie
Razvukli su se i montirali stolovi za zajedničku večeru. Ovi put je gori nije dvorištu. Večeru inače spremaju sami hodočasnici i svak pozvan da ruke. Nas 54 triba moć i smistit, iako im rekord vija 92 hodočasnika jer ovdi nikoga ne odbijaju, primaju svakog ko dođe. Prije večere ide blagoslov koji daju hospitaleri, na španjolskom, ali u rap izvedbi. Pelegtinosi tuku ritam udarajući dlanovima o stol. Toliko smo glasni da se ne čuje rap.
Posli večere super organizacija pranja suđa kroz koju možeš kužit kako su se radile piramide … ništa nego organizacija. Glazbenu potporu daje Talijan na gitari i nas par kao vokalna potpora … O Sole Mio, Volare, Quando, Quando, L’Italiano … i svo suđe oprano i spremljeno.
Nakon večere slijedi vrhunac Granon čarolije – ceremonija sviće. Ekipa se okupi na koru crkve, ugase se svitla u crkvi,ostanu male sviće uz sidala kora (prošli put su ugasili i njih) … uvodna molitva … i krene jedna velika a kratka svića od jednog do drugog. Moš reć, šta ti je na duši … na čemu si zahvalan … zašto si na Caminu … moš i zapivat ako te dođe … i sve to moš na svom jeziku. Fascinantno je kako nešto tako jednostavno izazove tako intenzivnu reakciju kod ljudi. To su frcale emocije, suze i smij … nekako mi se čini da se te noći najviše izražava osjećaj zahvalnosti … za to šta su doživili na Caminu … za pomoć od drugih … za sami susret i doživljaj drugih. Jedan Talijan je samo drža sviću nekoliko minuta, a ništa nije moga reć. Manuel je pri kraju reka kako je uvik tužan jer sutra mi, kao njegova braća i sestre odlazimo, ali je onda i radostan jer mu nakon nas dolaze nova braća i sestre.
Nakon šta je svića prošla cili krug sljedi grljenje svako sa svakin … jer “dodir srcima je originalni Granon pečat”.
Išlo se leć vrlo “ispečatirano”.
Inače ovaj blog članak san se raspisa malo više, ali nisan uspija prenijeti ni pet posto doživljaja … zato triba otić na Camino i svakako stat u Granonu za potpuni doživljaj.
