Dan 20. Deja Vu dan prvi

Share:

Nakon prospavane noći malo san se uspija priviknuti na pristiglo pojačanje. Pogotovo šta se ekipa odma pokazala dobra i poslušna prvi dan. Svi su se na vrime okupili na zbornom mjestu isprid crkve. Nakon jutarnje molitve i duhovne priče za razmatranje …. krećemo.

Većini grupe ovo su prvi koraci na Caminu pa je razumljivo da jedan dio ne hoda … nego lebdi nad stazom. A neke je ritam odma ponija i malo brže, naime posli se tek nauči da ima kilometara i da nema potrebe za žurbom (ima uvik iznimki).

Jučer se u jedno popodne izmijenilo nekoliko godišnjih doba sa pripadajućim klimatskim promjenama. Tako da nas i jutros pozdravilo malo kiše. Taman za testiranje kabanica.

Sta san malo sačekat ove sa začelja pa mi se učinilo da se prednji dio kolone uputija u krivom smjeru. Nisan se zabunija … naravno da ne …. nego san …. hm testira… prati li ekipa dobro strelice.

Pomalo idu kilometari, staza je široka i ide uglavnom pravo. Danas je dionica 17 km, taman grupi za zagrijavanje. Inače cili dan mi prolazi nekako … u deja vu stilu … kad san ovdi prolazija s lanjskon grupon.

Ove godine negdi na po dionice, ima i otvoren improvizirani bar s kamp kućicom. Tu je došlo do demonstracije malih kulturoloških razlika kod naručivanja kave. Naši su počeli sa onim našim shemama “duža sa hladnim mlijekom” … ” kratka s toplim mlijekom u veliku čašu” … itd. Španjolci na to gledaju u čudu, ovdi je improvizirani bar di je sva kava u plastičnim čašama. Eventualno moš dobit običnu kavu i cafe con leche (s mlikon).

U baru smo naletili na Jacoba iz Oklahome koji je ima problem s cipelama br. 49 . Nastavili smo s njim uz ćakulu. Zanimljiv lik i zanimljiva ćakula s uvidom u američku kulturu. Lik je inteligentan i vidija je svita a srednju je završija ka homeschooled (sve je učija doma i na kraju je polaga završni ispit). Doma ima desetak pištolja i pušaka a nije baš neki fanatik, dapače.

I tako uz ćakulu eto nas u Calzadila de la Cueza. Wad smještaj nije više luksuzni već tipični peregrino stil … sa krevetima na kat i većim spavaonicama.

Malo selo sa par alberguea, jednim barom, jednim restoranom i malim marketom. Danas je bilo relativno malo kilometara pa je ekipa puna energije. U kafiću se piva ka da su stigli svatovi, tako da lokalci uživaju u besplatnom koncertu.

Danas nam je zajednički ručak u jedinom restoranu u mistu. Bome je bija za najist se. Posli ručka se opet zapivalo nakon čega je uslijedio aplauz svih ostalih u restoranu. Javlja mi se španjolska hospitalera, koja se sića i lanjske grupe sa mise na koju smo upali u susjednom selu.

Nakon malo đira po selu imamo popodne zajednički susret. Svatko se predstavlja i reka kako je završiija na Caminu. Neki su ga sanjali desetljećima, neki tjednima, nekima se poklopila a nekima otvorila životna prilika, a neki su morali bit uporni i izborit se za svoj Camino. Kao i lani, imali smo u grupi zanimljive susrete. Dvi hodočasnice su se zadnji put vidjele u rađaoni u Zagrebu prije poprilično godina, trebalo im je par minuta da se pripoznaju na polasku iz Zagreba. Ove godine smo posebno počašćeni i društvom jedne slijepe hodočasnice koja hoda s nama. No svatko ima svoju priču kako su završili na Caminu i svaka je posebna.

Danas je relativno rano povečerje … sutra imamo malo više kilometara za proć.

Previous Article

Dan 21. Pivaj i hodaj

Next Article

Dan 19. Malo nas je al nas ima …