Stepinčev put – lipanj 2019.

Share:

Kako je bilo na Stepinčevom putu možete pročitate u zanimljivom Petrovom putopisu u nastavku. A galeriju fotografija možete pogledati ovdje.

Kako nam je bilo na Stepinčevom putu?

Polako, slažući uspomene i susrete od prije nekoliko dana, hodajući Stepinčevim putem, teško je ostati ravnodušan i ne podijeliti radost. Bio je to susret gotovo potpunih neznanaca koji su postali prijatelji za cijeli život. Upravo je nevjerojatno što Gospodin čini uz malo žrtve, odricanja i umiranja sebi.

Prvi dan: Stepinčeva krhkost i snaga, nada i oprost

Prekrasno je bilo proći lijepom našom od Krašića do Lepoglave hodajući u dionicama u razdoblju od 21. do 25. lipnja 2019. Prvi dan započeli smo u Stepinčevom rodnom Krašiću gdje nas je tamošnji župnik prekrasno primio i pripremio nas na naš hod. Kako je to učinio? Približio nam je Stepinca kakvog nismo dotad poznavali, lišenog politike i stereotipa. Objasnio nam je njegovu krhkost i snagu te nadu i oprost koje je ostavio u nasljedstvo hrvatskom narodu. Tako ohrabreni, upustili smo se u pustolovinu prvog dana. Stavili smo torbe na leđa, pametni su se namazali jačim faktorima i imali šire šešire i krenuli u pohod na Kotare koji su bili naš cilj prvog dana. Bilo nam je vrlo naporno jer je dan bio sparan i vruć, ali Bogu hvala svi smo stigli na odredište gdje nas je dočekala fina večera i hladan tuš. Nekako sam baš jako zahvalan za taj hladan tuš jer me podsjetio na jednostavnost i zahvalnost koju tako često zaboravljam. Dan smo zaokružili misom fra Josipa koji nas je prekrasno vodio i lomio nam Riječ.

Drugi dan: Ljepota susreta

Drugi dan smo ranije ustali oko šest sati. Cilj drugog dana bio je Zagreb odnosno Gornjogradska gimnazija. Ruta duga, priroda prekrasna, vrijeme slinavo … u ni jednom trenu nisi siguran kad će pasti kiša, ali ne damo se, idemo dalje. Dan nam prolazi u pjesmi i prekrasnim vidicima i pogledima na grad. Stvarno prekrasno. Taj dan nas je pratio stvarno poseban blagoslov i mir. Najprije šutnja na početku dana, pa onda dragi ljudi koji su nas krijepili i na kraju pljuskovi koji su padali baš onda kada smo imali solidan zaklon, baš stvarno Božji prst. Bilo je naporno, ali smo izdržali netko je dobro molio za nas. Stižemo na odredište i opet slična procedura. Fina klopa, brzinski tuš da se svi stignu osvježiti prije mise u sveučilišnoj crkvi sv. Katarine. Ponovno prekrasna misa i svatko od nas osjeća se dijelom nečeg većeg. Slušamo o povijesti crkve i odlazimo na počinak.

Treći dan: Grob Blaženika – poticaj za dalje do Marije Bistrice

Treći dan za neke najteži za neke najlakši… noć prije padala je kiša. Sljeme je potpuno mokro i klizavo za obuću koju smo ponijeli. Odluka je da se ne ide preko Sljemena, idemo preko Kašine. Odredište je Marija Bistrica naše nacionalno svetište, posebno povezano sa bl. Alojzijem Stepincem. Dan započinjemo jutarnjom u zagrebačkoj katedrali na grobu našeg blaženika. Dolazi nas pozdraviti i pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski, blagoslivlja nas, a mi radosno krećemo dalje. Cijeli put je na asfaltu, bole nas tabani ali ponovno smo radosni, pjevamo, hodamo, razgovaramo, upoznajemo se, zajedno molimo, pucaju žice na gitari ali ne damo se, idemo dalje! Tijekom puta slušamo i razgovaramo o starim običajima i navikama hodočasnika koji hodočaste u ovo svetište. Stižemo u Mariju Bistricu molimo i zahvaljujemo Bogu što smo prošli 3/4 puta. Dan zaokružujemo misom, prekrasnim druženjem i opraštanjem od dijela prijatelja koji su se morali vratiti na svoja radna mjesta. Tužni oni, tužni mi, ali opet se ne damo. Dogovaramo buduća hodočašća i susrete.

Četvrti dan: Dan odmora

Dan je zasluženog odmora, uživamo budeći se kasnije i zbijamo šale te prepričavamo dojmove. Prelijepo je kad si s nekim duže vrijeme. Imaš ga priliku upoznati u svim njegovim izdanjima i nekako ga još više voliš. Baš nam je lijepo jutro. Fra Josip nas je odlučio iznenaditi i imati misu u Karmelu u Bistrici. Prekrasno je to mjesto, natopljeno molitvom i tišinom koja nas je nakon mise sve obuzela. Fra Josip ponovno na predivan način lomi Riječ. Ostajemo u razgovoru s karmelićankama koje nam opisuju njihov dan i što sve rade. Uši su naćuljene, oči velike, svi su pozorni. Redovnice nam daju mogućnost da pišemo nakane za koje će moliti. Radosno i puno pišemo na papiriće koje smo dobili. Iz Karmela odlazimo ispunjeni, mirni i gladni, spremni za fini ručak naše neponovljive kuharice Anice. Svakim zalogajem se osjeti njena ljubav i briga za gladne hodočasnike. Ekipa iz logistike donosi mrzlu okrjepu. Naše dojmove dolaze snimiti novinari iz Varaždinske biskupije i prvog programa Hrvatskog radija. Nakon popodnevnog odmora i slobodnog vremena okupljamo se na katehezi. Pričamo o nakanama radi kojih smo na Stepinčevom putu, razmišljamo o današnjoj Crkvi i našim ulogama unutar nje. Katehezu zaključujemo promišljanjem o blaženiku iz Krašića, kardinalu čvrstog stava i pouzdanja u Boga, Alojziju Stepincu. Palimo svijeće i uspinjemo se na Kalvariju na put svjetla. Četvrti dan završava.

Peti dan: Odgovornost

Posljednji dan zajedništva. Pred nama je duga ruta. Rano ustajanje, jutarnja u svetištu Majke Božje Bistričke i krećemo na zadnji dio našeg hodočašća. Malo sam nervozan jer je red da ljude dovedem od Bistrice do Lepoglave. Pritisak je tim veći jer rutu nisam u cijelosti prošao pješke i ne znam koliko će nam vremena trebati, a u Lepoglavi na našem krajnjem cilju moramo biti najkasnije u 19:00 h jer nas ondje s misom čeka povjerenik za mlade Varaždinske biskupije Tihomir Kosec i Biskupiski zbor mladih Varaždinske biskupije #zmvb. Pritisak je još veći jer mi je ovo prvi put da sam na čelu kolone i da određujem tempo, pauze, mjesto odmora, vrijeme odmora i okrjepe… Puno je to odgovornosti i nekako se mučim. Loše spavam, jedva čekam da krenemo da počnem razmišljati o ljudima, a ne o sebi i svojim strahovima. Nekako kad hodaš gledaš kako ljudima ide, bodriš ih. Lakše mi je kad moram bodriti druge nego sebe, nekako sam u tome bolji. Vidno sam zbunjen i preplašen na početku dana, ali kad smo krenuli i sve se više približavali cilju sve mi je bilo lakše. Molio sam prijatelje da mole za mene i nas da stignemo na vrijeme i to se stvarno osjetilo. Kad smo došli na mjesto doručka teret je spao, a samopouzdanje se vratilo. Hvala ti Gospodine na tome. Prolazimo prekrasnu prirodu, smijemo se i promišljamo zajedno. Pjevamo domoljubne pjesme jer Dan je državnosti. Paolo brat skaut (Dugi) čuva mi leđa na kraju kolone. Brine o onima kojima po ovoj žegi ide teže. Lijepo je imati prijatelja u kojeg imaš povjerenja i koji te samo svojom blizinom i razumijevanjem podiže. Zeza me da sam mimoza, smijemo se. Odradio je stvarno sjajan posao. BRAVO, PAOLO! Dan je sparan, vruć. Kombiniramo šumu i cestu da se bar malo sklonimo od sunca i odmorimo tabane koji su do tada prošli već devedesetak kilometara. Hodamo većim djelom kao grupa, puno razgovaramp i radujemo se. Nestrpljivo iščekujemo Ivančicu, najteži dio puta. S nama je Paško koji je treći dan ozlijedio na Sljemenu ali bez obzira na to stišče zube i ide s nama. To me malo brine jer mu je teško stati na nogu, a Ivančica je dosta klizava jer je ponovno palo nešto kiše. Paško me hrabri: »Neka brate, dat će dragi Bog snage.« I stvarno, jest. Paško, iako malo zastaje, prelazi s nama Ivančicu. Hvala ti Paško, puno sam od tebe naučio posljednji dan. Premoreni i iscijeđeni suncem stižemo u Lepoglavu gotovo dva sata prije mise. Zadovoljan zahvaljujem Bogu jer nas je stvarno vodio i blagoslovio. Pjevamo Mariji u lepoglavskoj crkvi, odlazimo na odmor, presvlačenje i blagovanje prije mise. Misa završava. Radovan, idejni začetnik i vođa ove pustolovine zahvaljuje Bogu i svečano nam daje certifikate u kojima piše što smo sve prošli. Činimo zajedničku fotografiju, sjedamo u autobus, stižemo u Zagreb. Opraštam se s prekrasnim ljudima – prijateljima za cijeli život. Završio je Stepinčev put.
Puno vas sve volim i hvala vam svima jer radi vas postajem bolja osoba…

Petar Šimunić

Previous Article

85 djece oboljele od raka na Caminu

Next Article

U Dubrovniku održano Camino predavanje