Claudijina priča

Share:

2015 godine na Camino su krenula dva Amerikanca. Justin i Patrick … Justin je nepokretan, u invalidskim kolicima, a Patrick mu je prijatelj koji ga je gurao i vukao od St. Jean Pied de Porta do Santiago de Compostelle … no ovo nije njihova priča (to ćemo drugom prigodom). Ovo je priča jedne Claudije iz Južne Afrike, koja je na Camino de Santiago otišla nakon obiteljske tragedije s kojom se nije znala nositi. Naime na dočeku Nove godine, usred ponoćnog odbrojavanja, naoružani provalnik upao im je u kuću i ubio njenog oca.
S Justinom i Patrickom, podjelila je svoj dnevnički zapis za jedan dan (tada nisu znali za njenu priču) kada im je pomogla vući Justina u kolicima na brdo kraj Catrojeriza … slijedi Claudijina priča

“…
Jeste li spremni, pita Patrik, spremni, odgovaramo …  dok se pripremamo na napor i iscrpljenost koja slijedi. Zakačena sam s naramenicama sprijeda, skupa s Johnom (60 god.). ‘Izgledamo kao par volova’ – govorim mu s osmjehom dok nam kaplje znoja cure na strmu makadamsku uzbrdicu. Dok John i ja vučemo naprijed, Patrick gura straga sa dvije cure iz Švicarske koje smo upoznali na pola puta uzbrdo. Tek su nedavno krenule i njihovi svježi žuljevi viču na njih sa svakim korakom. Jedva smo prošli pola uzbrdice i svi znamo da odustajanje nije opcija. ‘Ekipa vi ste super’ – govori Justin sigurno pričvršćen u kolicima dok ga polako pomičemo uzbrdo. Patrick najviše gura i počela sam misliti o njemu kao proširenju Justinovog tijela. Ne mogu ni zamisliti koliko im je bilo teško penjati se kroz strme i blatnjave staze Pirineja. Kad mi je Justin prvi put rekao za svoju bolest rekla sam mu – ‘Žao mi je’. ‘Nema razloga za tugu’ – odgovorio je.
Nazad na brdu, eto nas zadnjih 20 m do vrha. ‘Konačni napor’ – procijedi Patrick, dok Justin pjeva “That’s What Friends Are For”. John, za nekoliko desetljeća najstariji u našoj grupi, ne može više. Zamijenili smo ga s Mattom koji je sad spreman sa mnom vući kao vol. Borili smo se s ovim usponom skoro sat i po. Kako se bližimo vrhu Justin počinje s obrojavanjem … 10,9,8 … ne … , pomislim, ovo se ne može ponavljati, zadnji put kad sam čula odbrojavanje uslijedila je nezamisliva okrutnost … 7,6,5 … možda bi ih trebala zamoliti da prestanu … 4 …noge me jako bole … 3 … da barem više nikad ne čujem obrojavanja  … 2 … ne znam mogu li ja ovo, ali izdržat ću zbog Justina … 1 … dolazimo do vrha.

Grlimo se i veselimo, a ja plačem jer nisam mislila da će za mene odbrojavanje ikad biti sretno. Na kraju dana dok sjedimo u malom gradiću Hosantas, gledajući u zalazak sunca, shvaćam da sunce ima milijun nijansi zlatne boje i sve su vidljive u suton na Meseti. Justin me pogleda i kaže mi – ‘hvala ti što si me dovukla do vrha brda danas’, odgovaram mu – ‘Ne Justine, ti si mene dovukao do vrha brda’.
… ”

(proširenu englesku verziju koju čita Justin možete pogledati na YouTube linku)

Previous Article

Dan 37. O Pedrouzo: Još je jedan dan ostao

Next Article

Dan 36. Melide: Daljine me vuku…