Evo me, jednom još …

Share:

i još i još i još … Evermore, Evermore… na Caminu de Santiago.

2016-07-27 07.51.44
« 2 of 59 »

Šta se tu više ima reć, koji su to gušti teško je opisat onom tko nije bija.

Ma svejedno … amo ća probat. Ovi put nastojat ću se još više raspisat, sa toliko slika i videa da se mogu složit barenko dva dugometražna filma trajanja ka Ben Hur. Pa krenimo … Ultreïa!

Konačno (fala Bogu) slijedi nastavak, ovaj put na Caminu Portuges, ruti koja od Lisabona vodi do Santiaga. Inače do Santiaga vode razne rute. Camino Frances kojin san iša prije dvi godine je najpopularnija, ali ne i jedina. Od Lisabona do Santaréma rutu dijele Camino de Santiago i Caminho de Fátima, Put Sv. Jakova i Put Gospe Fatimske. Plan je nakon Santaréma nastavit do Fatime i onda se vratit na Caminho de Santiago kod Tomar-a, pa nastavit do Santiaga.

Krenija san na put i na aerodromu iša izmirit koliko mi je ruksak lakši … prošli put je bija oko 8.5 kg, a sad san ka pametniji i bolje pripremljen, i još san svakom živom govorija kako triba nosit manje jer je glupo teglit bez potribe … anyway … ovi put mi je sigurno lakši ruksak … da vidimo šta kaže vaga … vaga kaže 8.4kg!?! (na ovo triba dodat baren 1.5kg vode). Ajde kad san počeja kontat sve i ispada da vaga ne laže … ali, ali, ali ponija san samo ono šta mi triba …e pa kad triba.. tegli.

U Lisabon san sletija kasno navečer, da bi otkrija kako je ovdi vrime uru vrimena sporije. Do grada me bacija Uber R2-D2 (skoro su mu takve tablice od auta). Za one koji ne znaju, Uber jer super servis naručivanja vozila s vozačem. Upališ mobilnu aplikaciju, naručiš vozilo, odabereš odredište i to je to. Na kraju vožnje iznos skida s kartice (prije vožnje moš vidit koliko će ispast cijena). Ocjenjuješ vozača, i on ocjenjuje tebe ka putnika. Tako da i putnici i vozači mogu vidit s kim se voze i kakve su im ocjene.

Naćakula san se lipo s mojim R2-D2 vozačem. Prognoza kaže da nece bit prevruće idući tjedan (super), provjerija san izgovor pojedinih fraza na portugalskom (opet san iša učit jezik kroz Duolingo). Vozačeva žena je bila u Hrvatskoj a i odhodala je Caminho de Fátima od Lisabona. Nakon malo “Camino evangelizacije” vozaču se učinila zanimljiva ideja da sa ženom i on prošeta do Santiaga, makar od Porta (kraći dio rute, desetak dana). Odlično, još jedan peregrino regrutiran … ako ovo čitate onda vjerojatno znate da je resistance naravno futile.

Smistija san se u hostel, koji uživo izgleda malo manje prostran nego na slikama. Kako mi je dan počeja rano odma san iša leć. Soba je sa 8 ležajeva na kat, a ostali cimeri se se vratili tek kasno navečer (nisan gleda koliko kasno da se dodatno ne deprimiran)… ćakulajuci sve u šesnaest, u početku su šaptali, ali su si ubrzo dali oduška.

Naravno ujutro svi spavaju ka topovi. Kako je ovi kvart Misericórdia, a i godina je takva, ostavija san ih da u miru spavaju i izaša na ulice Lisabona.

Vanka me prvo dočeka jedan od simbola Lisabona, smišni mali žuti tramvaj. Iden prema katedrali di bi tribale bit prve žute strelice. Evo katedrale, ma strelica nima. Nešto renoviraju pa su zagradili cilu desnu stranu di bi tribala bit strelica. No na prvom prometnom znaku straga, evo i strelice… plave. Plave strelice naime označavaju Caminho Fatima. Na drugom znaku još jedna plava … no uz ovu je i žuta … <pauza za zvuk fanfara>… je da je strelica cila majušna i jedva se vidi na stupu, ali tu je… sva blišći.

U blizini je i crkva Sv. Jakova pa se iden i njemu javit ka šta je i red.

Tamo je natpis već konkretne veličine, lipo naglaseno “Ovdi počinje Camino” i 615 km do Santiago de Compostele. Ali i ovdi je natpis izblidija, ovo je nekad bilo sa žarkon crvenom i žuton bojom.

Sad kad znan di sutra ujutro triban počet, mogu ić dalje nabaviti štapove i portugalsku SIM karticu s puno Gb.

Prvi dućan, Dechatlon je malo dalje. Mislija san prvo uzet metro ali jutro je lipo friško za hodanje tako da san odlučija proć sve to pješke… za zagrijavanje. Do Dechatlona san stiga uru vrimena prije otvaranja, pa san se parkira u obližnji kafić.

Mada inače volin probavat nepoznate gastronomske specijalitete ka šta riba voli leći na gradele… iša san probat ‘pastel de nata’ koji je ka neka čuvena portugalska slastica za kojon su poludili svi šta su pisali blogove sa Caminha Portuges. I nije uopće loša, dapače… vrlo, vrlo je neloša… moga bi se lako naviknit. Pravi se o žumanjka i nema je puno za vidit ali je zasitna.

U Dechatlonu san nabavija sve šta mi je tribalo i prošeta san nazad do hostela. Lisabonske ulice pune su furešti ali i prosjaka … uličnih svirača ali i beskućnika šta spavaju po klupama. Puno je koluri života prisutno ovdi.

Na srid ulice parkiran je old-timer kombi iz kojeg svira fado (tradicionalna portugalska melankolična glazba). Na kantunu isprid hostela reklama za najstariju knjižaru na svitu. I stvarno … na ulazu potvrda Guinnessove knjige rekorda … knjižara radi u kontinuitetu od 1732.

Inače skoro san odusta od testiranja mog portugalskog kad nas svako moje pitanje “fala ingles” dobijen potvrdan odgovor.

Iša san napravit đir do katedrale, bacit oko i nabavit prvi pečat. Pitan barbu na suvenitnici za pečat, “je, ima ga ovdi” Dajem mu credential (hodočasničku putovnicu) a on udre pečat ka Ante na općini kad protokolira prijem žalbe na izvršenje rješenja. Dobro ajde, ako već nema zvuk fanfara (meni ionako sviraju u duši) … ali ne bi se bunija da san dobija barenko “Bom Caminho”. Di su mi one tete Francuzice s kojima san se naćakula prije dvi godine kad san dobija prvi pečat u St Jeanu, ja na francuskom …. ka šjor Bepo Pegula na engleskom. (referenca Mala Floramye).

Katedrala je masivna, a kako je uglavom romanička ima male ponistre i masovne stupove.

Kako je svit mala balotica opet san skužija kad san sazna da i Lisabon ima nešto zajedničko sa Spliton. I njihova je sveca zaštitnika pogubija Dioklecijan. Je da je taj car palac svoj sagradija na najlipšen dilu svita … ali je ima tu žestoku političku fiksaciju na progon kršćana.

Lisabon ima crkve skoro na svakon kantunu, gradilo se puno, kako se imalo love od trgovine začina s Indijom. Za razliku od španjolskih crkvi ovdi … em ima misa radnim danom (čak triput) i na njoj ima ljudi (otprilike ka i kod nas u to vrime) Ova di san bija je bazilika Mučenika, i mada i tu ima pozlate i srebra pari mi se da je uređena više sa stilom nego španjolske crkve koje san vidija.

Večeras su mi cimerice u hostelu Talijanke … raca poznata po tome šta je cila tiha, praktički ih se nema za čut jer su in glasovi stalno u pianissimo modalitetu.
Di li san ono spakira čepiće za uši …

I to bijaše dan nulti, sutra počinjemo zaozbiljno.

Previous Article

Dan 1: Alpriate

Next Article

Zoran Milanović pješačio 3200 km isposničkom rutom svetog Jakova