Dan 9: On The Road Again

Share:

Krenija u 6.20 iz Logrona. Mick i Španjolac s biciklon su krenuli malo isprid mene. Dok san ja izaša evo njih nazad… nisu vidili žute strelice. Uvjerin ih da su na pravoj ruti te uskoro evo i strelica.

2014-04-12 06.23.08
« 1 of 29 »

Pa si narednih po ure Španjolac i ja jedno drugom mirajemo (mira znači pogledaj) kako tko prvi vidi putokaz.

Grad se polako budi dok su ulice u centru uglavnom prazne. Lagano nas dostižu i ostali peregrinosi dok izlazimo iz grada.
Jutros mi se noge ne osjećaju odmorno ( u biti jednako umorno ka jučer popodne) tako da se opet gegan ka manja patka. Na izlazu iz grada malo jezero s pravin patkama i labudovima.
Iden ih naranit komadon kruva koji mi je osta od prikjučer. Labudovi ne obadaju ako in ga ne bacis drito isprid kljuna dok nisan kužija da se ka torpedni Čamci ubrzano približavaju patke koje vrlo precizno ciljaju kruv.

Nastavljan dalje.. nikako izać iz ovog grada … konačno izbijan na neku šetnicu di se motaju prvi jutarnji jogggeri. Lako li in je trčat bez ruksaka na leđima. Uz šetnicu svako malo klupe sve dok konačno ne ostavim Logrono iza sebe.

Počinje šumica .. na prvoj okuci naletin na Holanđanku i Njemca kojen je mater iz Osijeka (ali ga nije naučila hrvatski).
Tu je usput neko vrlo čudno malo svetište koje me u početku podsjeća na aztečko dok nisan pogleda bolje.

Put dalje ide kroz jezero .. na početku se skupljaju ribiči sa štapima uz rub jezera, dok staza dalje ide kroz rekreativnu zonu. Neki mulac ganja vjevericu koja mu uspjesno izmiče.

Na putu dalje vidin Njemicu od nekidan koja ide u suprotnom smjeru…da ide doma…došla je samo na hiking holiday… nije joj do Santiaga.
Sve sporije hodan pa na idućoj klupici pauziran na provitravanje i foot massage. Uz to san i na drugi način veza čizme i odma mi je lakše nastavit.

Staza dalje nastavlja kroz vinograde.
Prolaze me biciklisti.
Pa me onda prolaze dvi Austrijanke iz Salzburga kojima san dosad prvi Hrvat na Caminu.
Pa opet staza uz cestu i drveni križevi zakačeni po ogradi.
Pa brdo sa velikom skulpturom bika.
Pa opet vinogradi.

Pa konačno stižen u Navarette. Mada je tek 10.30 noge mi prilično protestiraju.
Nakon opremanja u supermarketu malo duža pauza za marendu i ipak odlučin nastavit dalje. Na izlazu iz grada oznake Camina su žute školjke izbočene na zgradama.

Pa opet vinogradi.
Prolaze me Holanđani sa večere nekidan.
Malo ćakulan s njemačkin parom iz mista blizu Sttutgarta koji me inicijalno proglasija Njemcem.

Cili dan je oblačno a eto i prvih kapi kiše. Dok san izvuka i montira kabanicu već je udrija konkretan pljusak.
Srićom nije dugo traja.

Usput me sustize Megi i objašnjava mi da je još cca 4km do Ventose… izleda da san propustija primjetit manje misto prije Ventose.
Aj kad je samo 4km … tek dijelić vječnosti.
Vec klasični finale…vidiš misto u daljini… pari se blizu … a nikako do njeg doć. Pari ti se da hodaš stoljećima dok konačno ne dođeš do vrata alberguea
Koji je u ovom slučaju zatvoren.
No ne zadugo..nisan uspija sist uz zidić sa Holanđanima i Korejancima kad otvara vrata hospitalero.
Stolica za sist … skidanje čizama… koji su to gušti ne može se opisat.

Nakon tuširanja i pranja robe kužin u čemu je problem. Natekli su mi zglobovi na nogama zato san dodatno usporen. Malo toćavanje u ladnoj vodi i kompresijske navlake za noge i već mi je lakše.
Dok sidimo u dvoru Korejke se čude kako su mi noge bez žulja. Ginny i prijateljica su cile isflasteriziranih stopala.
Ostavija san sušit robu i vratija se u sobu prileć.
Taman san lega kad me neko zove s vrata .. stigli Brazilci.
Dok se albergue polako puni iden tražit di ima večera. Prvi bar nije daleko. Cezar salata, šniceli s ponfrijen i puding. Večerajen s Korejancima i Francuzon (Loius) koji kampira. Korejanci me pokušavaju naučit svoja imena … koje san naravno odma zaboravija … i par riči korejskog (također)

I to je bio dan 9.

Previous Article

Dan 10: sporohodajuce pomalo…

Next Article

Dan 8: The Return Of The Koreans